Postoji jedna ruska poslovica koja kaže:
“Kad Bog želi ženi da udijeli kompliment, on joj podari kćerku.”
Majka Sonje Milatović, naše mlade sugrađanke, je taj kompliment dobila ’97 godine.
Danas, kad je njena Sonja odrasla, na dar dobija čitav niz stihova kroz koje mlada poetesa prepričava svoje razgovore s majkom na neobičan način.
Sonja kaže da, vođena poukama koje izvlači iz tih razgovora, trči kroz život i da ih pamti toliko da bi na osnovu njih mogla napisati knjigu.
U nastavku dijelimo s vama poruku Sonjine majke “Ne zaboravi, kćeri…”, koju je poetesa, prije nekoliko godina, tako lako pretvorila u stihove.
NE ZABORAVI, KĆERI!
Jednom kad odrasteš
kad pored tebe prođe još jedan decembar koji će ličiti na ovaj,
kad ti se pahulje zamrse u, nadam se, još uvijek kovrdžavu kosu,
kad budeš hodala dugo bez cilja
i kad ti se sunce sakrije u dzep,
sjeti se sanjivih dječijih očiju,
sjeti se nježnih dlanova na kojima si zamišljala cijeli svijet,
svih tih maminih izmišljenih bajki za laku noć.
Jednom kad odrasteš
ne zaboravi na žal što nijesi rođena kao virtuoz klavira,
ne zaboravi na san da postaneš slikar,
ne zaboravi na maštanja da budeš princeza u balskim haljinama i šupljim starkama bez krune na glavi,
ne zaboravi na obećanje da ćeš biti dom.
Jednom kad odrasteš,
kad tvoji mali snovi budu nošeni na krilima velikih ptica,
kad snažno zaploviš nekim svojim morem,
pamti male korake koji su te izveli na velike staze,
pamti jedva vidljive osmijehe koji su najavljivali velike sreće,
sve pokušaje da nastaviš da hodaš uprkos rasječenom koljenu,
svaki pad sa bicikla, a i onaj sa rolera,
pamti, kćeri.
Pamti i to da je svaka naredna vožnja bila luđa od one prethodne.
Jednom kad odrasteš,
ne daj na sebe i na svoje ideale,
ne daj ni na jedan kamen svoje palate, pa makar tvoja palata bila i obična koliba na obali mora.
Čuj mene, obična,
obično je samo ono što ti ne dotakneš svojim dlanovima na kojima si nekad zamišljala cijeli svijet.
Jednom kad odrasteš,
budi svoja,
ponosna na sve što jesi i na ono što ćeš tek biti.
Budi njegova, kćeri, onako za sva vremena.
Radost. Snaga.
Ljubav. Dom, moj sine.
Budi ona uz koga postaje čovjek i ostaje dječak.
Budi muzika.
Budi tango u sumrak.
Budi jedna s kojom je nemoguće moguće,
a moguće nemoguće.
Jednom kad odrasteš,
ne zaboravi da budeš ovo što si sad,
beskrajno srećno dijete sa suncem u očima.
I ne skrivaj taj pogled, sine.
Bar tebi ne moram pričati kako se leti i onda kad se pada.
I kako se voli i onda kad se strada.
Zato voli, sine,
svakim svojim damarom do beskraja.
Zato pogledaj u te dlanove na kojima je skriven čitav svijet
i leti, samo leti. Do ispod duge.
Tamo gdje si jednom rekla da..
jednom kad porasteš
nikad nećeš odrasti.
Zato leti, moj leptiru, do onog tvog “dijete do srži.”
Leti, sad već, možda, njegova princezo.