Anica Ćosović: Rastanak ili nastavak?

Zamišljeno sjedim na svom deceniju ipo starom koferu.

Dopuštam samo treperenje sitnih zvijezda ispred mene, tek toliko da mogu razaznati po koji stepenik i vrata još jednog životnog poglavlja.
Srce poigrava, a duša pjevuši pjesmu najljepših trenutaka ovog putovanja. Čujem samo smijeh. U vazduhu je sva ona mladalačka radost, bezbrižnost i naivnost. Oko mene kao biseri rasute hartije svih onih naučenih i manje znanih oblasti, ukrašenih markerom da se bar malo razlikuju od osnovnoškolskih. I tako… Sjećanja naviru. Suze kao trn u oku pomalo grebuckaju i draže. Srećna zbog uspješno završenog još jednog putovanja, ali i pomalo tužna zbog njegovog kratkog vijeka. Sada se osjeća i trema. Pred onim stepeništem sjedi veliki broj sličnih a različitih ljudskih glava. Svi su tu zbog jednog, a ni ne slute da ih malo dijeli do posljednjeg susreta. Nekima je to i posljednji. Kreće putovanje koje sa sobom nosi razne životne struje i tokove. Kreće jedna nova priča i jedan novi scenario.
Sada se javlja treperenje uličnih svjetiljki i kao pod mikroskopom u kabinetu broj šest nižu se naši seminarski radovi. Gromki koraci našeg profesora napraviše dramsku pauzu, baš kakvu je izazvao i Vojnicki davnih godina. Nađoh se u svom zauvijek omiljenom kabinetu, na krilima mašte, protkanim najtajnijim zagonetkama Andrića, Selimovića i Dostojevskog. Još uvijek mi u glavi odjekuju ona strašna upozorenja naše profesorice da je Antigonin brat Polinik, a ne Poliklinika. A onda se začu i posljednje zvono, kojem sam se nekada toliko radovala… Nađoh se u masi svojih vršnjaka sa potpuno različitim koferima. Ispred nas je ona. I sada je nasmijana kao i prvog dana. I danas je njena košulja u crvenoj boji. Tu je da nas ohrabri i po ko zna koji put poželi nam sreću. Da, baš takva je ona. Ali, ovoga puta ne krije suzu u oku. Naša hartija je ispisana do kraja. Ima mjesta za po koji potpis i možda jedno IV-6. Ostaje nada da se nećemo zaboraviti.
Bljesak svijetla me prekide u razmišljanju. Odjednom poskočih. Vrijeme je da krenem dalje.

Anica Ćosović