Miloš Đurđevac – Čovjek koji govori

Slušaju i ne razumiju. Gledaju i odu. Pamte i zaborave. Mogu da pričaju, ali to ne čine.

Nešto ih steže u grlu. Čudan osjećaj koji se nepovjerljivo širi čitavim tijelom. Noge su ukočene, a ruke drhte. Dok grudi probija hladna, osvetnička oštrica, kapci se sklapaju i niz obraze teče sve što se do sad skupljalo, potiskivalo i odbacivalo. I tako s vremena na vrijeme. Misli se prepliću i međusobno komuniciraju, gube se i stvaraju iznova. Valjda je čovjeku lakše da se sebi izjada, da se zatvorii pretrpi, emocije ipak drugi „ne smiju da vide”. I tako, rulja neodoljivo podsjeća na mrtvo more. Međutim, svjesni smo da ta tišina neće trajati vječno, neki će „slučajni” talas zapljusnuti obalu. Oživjeće okolina, vratiće se nada i svijet će stati na noge. Za ovako nešto potreban je pojedinac da pokrene masu, naravno. To je taj „slučajni” talas koji zadesi mrtvo more i iznenada ga oživi. Naravno, kada se neko osmjeli da ovako istupi i kaže šta misli, to izaziva lančanu reakciju. Dalje se sve „odvija samo”. Kada krene pobuna, nemilosrdna i opaka, nemoguće ju je zaustaviti. Za sve je zaslužan čovjek koji govori. Takvih je, nažalost, neznatan broj. Ne možete reći da nije uticajan neko ko umije da pokrene masu. Onaj što smije da iskaže svoje mišljenje, što ima svoj stav, što se ne boji posledica. Čovjek koji govori.

Miloš Đurđevac