Odsluškujući umne glasove koji bujaju bez šava tražeći da ih poslušam i učinim ono što oni kao fusnote u memoriji priželjkjuju ne sputavajući se pri tome, odlučih se da pišem o naslovnoj izreci tjerajući iglom mak na konac.
Čudno mi je kako nas ova groznica u kojoj živimo i zbog koje gubimo plodonosne i pješčane sate života tjera da tražimo iglu u plaštu sijena. Dobro bi bilo kad bi se ovakav napet stav zbiran u svojoj nedoumici koristio u pozitivnom kontekstu, ali, i to veliko ali, i sami znamo da je narod i okolina kojom smo okruženi ukočena od lijepih i ponosnih trenutaka pa se kao takva oštro i potajno distancira od slavodobitnih pravila.
Nego, baveći se previše sušnim stvarima i vraćajući se permanentno na sve ono već napisano i izrečeno putem ranijih kolumni, preći ću na samu suštinu. Znate, u svemu onome što radite i za šta dišete onako punim plućima tragajući za svojom duhovnom satisfakcijom i jezikom koji će zadovoljiti intelektualnu znatieželju, uvijek se nađe neki stručnjak koji će, ,,bezazlen” u svojim namjerama, teško podnijeti ,,ples” vrapca među orlovima ne veličajući nego sudeći i kudeći suštu antitezu ranijem narativu.
I uvijek tako, i uvijek zaiskri negdje tako ta jadna duša čeljadeta koja po svijetu pazari tražeći slast i svježinu koja bi za nju bila ponajbolje rješenje. Ali, sreća je što samo zaiskri! Dobro je sve dok ne udari plamen na takvom ognju jer bi onda u pitanje i dovela sopstvenu žrtvu na koju bi mogla računati kad bi se vatra razbuktala.
Ustalasan od života i pokidanog nerva, čovjeka može i mora popustiti grč u svježini trenutka pa makar svi ostali osinjaci bili spremni da u njegovim zakutcima slobode i slojevitim razmišljanjima traže i iglu u plaštu sijena