Kolumna: “Ostati i opstati na golom kamenu”, Anica Ćosović
Ostati i opstati na golom kamenu
U tom času kada se umješaše oštrice života i prekinuše vrpcu koja me je vezivala sa majkom, najprije osjetih hladne suze koje obliše i opraše moje sićušno tijelo i ugledah samoću.
Tada začuh tihi šapat koji mi poželi dobrodošlicu na ovaj ne baš tako savršen svijet, ponavljajući bezbroj puta glagol „boriti se“. Odrastajući, shvatila sam da iz dana u dan preskačemo po jedan kamen dok nas hladni vjetar pokušava vratiti unazad. Na nama je da li ćemo vođeni čvrstom vjerom hrabro gurati ka naprijed ili pokleknuti na prvoj krivudavoj stazi. Biljka koja stoji prkosno na vjetru može biti slomljena, a ona koja se elastično savija ima šansi da preživi olujni nalet. Što prije shvatimo ovo, prije ćemo uspjeti i vinuti se u visine, jer kako kaže veliki Njegoš: „Bez muke se pjesma ne ispoja, bez muke se sablja ne sakova“. Kada bi više nas živjelo ovaj način mišljenja i postupanja ovaj svijet bi imao više smisla. Nažalost, postoje oni koji žive tek tako da im prođe vrijeme, znajući da su na hladnom kamenu čekaju samo dan da se nađu pod njim. Obojeni besmislom i beznađem lutaju u sopstvenom tijelu i nesreća su i sebi i drugima. Ne postoji čovjek koji nikada nije osjetio hladnoću i usamljenost. Postoje samo oni koji su odlučili da budu dobro i na svakoj krivini protresli svoje odijelo, i oni koji su ga odbacili i zamijenili sumornim, prašnjavim skutom. Šta bih imala od toga da na svakoj raskrsnici navučem masku i okrenem glavu i kada ću se boriti ako ne sada?
Ono što sam naučila je da se ne nadam, već zavrnem rukave, stegnem zube i poletim još jače i snažnije u inat životu , preprekama i iskušenjima… U inat sebi! Odlučila sam da budem dobro i ne pamtim nijedan loš trenutak kao nešto loše, već samo dobro iz kojeg sam naučila nešto novo. Doživljavati poraz kao životnog učitelja vrijedi pola mentalnog zdravlja. Biću onaj vlat trave koji smeta, jer ne želi biti pokošen. Stajaću ponosno, jer znam da najbolje tek dolazi, ma koliko to nekome negodovalo. Da, radiću to. Jer sam obećala onoj malenoj djevojčici da se svaki put prije nego izađe iz kuće pogleda u ogledalo i kaže: “Ti vrijediš, ti možeš”, pa tek onda kaže: Dobar dan! Moramo voljeti sebe, jer ta unutrašnja toplina ne da hladnoći da dotakne naš um, naše kosti.
Bitku dobija onaj koji je čvrsto odlučio da je dobije, zato SMETAJTE!
Anica Ćosović
