Miloš Đurđevac: „Ko na brdu ak’ i malo stoji…“

Sakrije se žiška od bijelog svijeta i nastane ljudsko proispitivanje, teško kao planina i satima dugo. Čini se beskrajno i nezanimljivo, ali svake se noći čovjek uvjeri u postojanost svoje misli, istrajnost duha i trošnosti svoga tijela.

Ni beskonačno nebesko more ne bi bilo veliko kad bi se ljudske želje poistovjetile sa zvijezdama. I nije ni čudo, s obzirom na to da glad koju čovjek posjeduje iziskuje neshvatljivu nezasitost i okrnjenost duhovnog u biću. Trajaće kao tren san o dokučivosti netaknutog, a šamar realnosti strpljivo čeka svoju priliku. Iznova se isti scenario piše, a ljudskom umu nije teško opet odigrati takvu predstavu. Srž čovjekove životne borbe je traganje za dobrom, slušajući neviđeno, ali i te kako postojano.

Prateći varnicu nesvakidašnjeg i odricanjem svega materijalnog u ovozemaljskom svijetu, čovjekov duh često nailazi na različite prepreke,nerijetko su one ljudskog oblika.

Nije iznenađenje što je takvih „čunjeva“ sve više, jer što je duh jači, mora imati i bolji „mentalni trening“.

Jastuk vrlo lako poprima oblik ljudskog obraza, pa bi čovjek morao pripaziti na „čistoću“ odraza svog poštenja, jer se takvim obrazom ne prlja jastučnica.

Miloš Đurđevac