Ova tema je specifična sama po sebi i može se posmatrati kao zasebna kolumna (zato i ima svoj naziv), ali radije bih je kategorisao kao nastavak prethodne dvije, čime bismo dobili potpunu sliku o, već opisivanom, „hladnom“ ljudskom karakteru.
Neizbježno je da sigurnost kod čovjeka za sobom povlači i smirenost. Težnja za pribranošću bila bi usporena ako bismo sumnjali u sebe i svoje sposobnosti.
Čovjekova svjesnost sebe, svog tijela i duha (već ranije pomenuto), ali i svojih sposobnosti i znanja, hijerarhijski stvara smirenost i pribranost u skoro svim situacijama. Teško je poraziti ovakvog čovjeka, sa sigurnošću u svoje vještine i nadograđenom smirenošću, bez obzira na teškoću prepreke ili jačinu rivala. Nepokolebljiv je u svojoj namjeri, teži ostvarenju cilja i male su šanse da će ga neko ili nešto spriječiti.
Potpuno drugačije bismo govorili kada samouvjerenost ne bi bila dio ovog „hladnog“ karaktera. Bez nje, ne bismo imali ni iskrenu smirenost, bila bi to vještačka tvorevina čija bi se varnica vrlo brzo ugasila. Bila bi to lažna pribranost i neiskrenost prema sebi, koja bi bila kratkog daha.
Neukrotivi plamen nastaće kombinacijom svega rečenog u ovoj i prethodne dvije kolumne, a buktinja ne može goreti bez nastanka sićušne iskre, kao što i svaki uspjeh mora imati dan kada se san rodio.
Miloš Đurđevac
