Vaso Lalićević, naš sugrađanin ističe se svojim glumačkim talentom. Glumom se bavi od djetinjstva. Izvršni je direktor Kulturno kreativnog centra “Akord”.
Kako bi našim čitaocima predstavio sebe?
Imam 21 godinu, živim u Nikšiću i bavim se glumom. Mlad, ambiciozan, željan učenja, stvaranja, samokrtičan i fokusiran na cilj u budućnosti.
Odakle interesovanje prema glumi?
Moje interesovanje za glumu potiče od najranijih sjećanja, kroz godine rada i iskustva moja ljubav prema sceni i glumi samo raste. Od prvog momenta na sceni sam se osjećao prirodno, prosto kao da tu trebam da budem.
Kada se u tebi probudila ljubav prema glumi?
Još kao dijete majka me vodila na predstavu “Asterix i Obelix” to je bilo moje prvo susretanje sa pozorišnom glumom i iskustvo koje pamtim i danas. Posle toga sam sa školom išao da gledam upravo Akordove predstave što je u meni stvorilo toliko pitanja. Kako je to biti na sceni, kako izgleda priprema jedne predstave i kako je to “pretvarati” se da ste neko drugi.
Koje glumačke uspjehe bi posebno izdvojio?
Neko sam ko na uspjehe možda gleda na drugačiji način, svaki završetak predstave i njeno izvođenje je za mene uspjeh, a reakcija i zadovoljstvo publike na kraju svega je moja najveća nagrada. Nikada mi nije bitno koliko je ljudi u sali, imao sam iskustva da igram pred punom salom, a za vrijeme covida sam imao situaciju da na predstavi publiku čini pet ljudi. Mada se možda drugi glumci ne bi složili sa mnom, ali sam prosto tog mišljenja da i iako je jedna osoba u publici predstava se treba održati.
Ko ti je najveća podrška?
Moja najveća podrška su uvijek bili moja porodica i prijatelji. Moji najbliži nikada nijesu propustili ni jednu moju predstavu i uvijek me posle nje dočekaju sa riječima hvale ali i kritikama i istinski mi pomažu da postanem bolji kako glumac tako i čovjek.
Da li imaš još neko interesovanje osim glume?
Što se tiče mojih drugih interesovanja zaista su raznolika. Neko sam ko se uvjek trudi da istražuje različita polja u životu bila to muzika, sport, obrazovanje ili nešto novo. Godinama sam trenirao košarku i zaljubio se u sport, ali tu su i fudbal, boks i MMA koje pomno pratim i volim. Trenutno studiram programiranje na fakultetu za informacione tehnologije u Podgorici a kompjuteri i sami svijet IT-a su uvjek bili nešto što me je interesovalo. Tu još mogu i svrstati muziku, prije par mjeseci sam počeo da sviram bubnjeve a imam ambicije i za drugim instrumentima ali otom potom.
Kako provodiš svoje slobodno vrijeme?
Svoje slobodno vrijeme provodim na različite načine možda kroz neke od mojih ranije navedenih interesovanja ali i na druge. Pošto sam dio “kompjuterske” generacije odrastao sam uz kompjuter kao i moje društvo tako da dostinu slobodnog vremena provodim sa njima ako ne uživo, onda onlajn igrajući igrice. Takodje bih izdvojio filmove, glumac sam pa je ovo možda bilo i više očekivano ali zaista uživam u filmovima, rijetko prodje preko 4 dana da ne pogledam film ili neku seriju.
Šta te motiviše?
Želja za poboljšanjem bih rekao da je moja najveća motivacija. Iz godine u godinu se trudim da postanem najbolji što mogu kroz svoje uloge i uvjek se trudim da uloga koju radim bude drugačija nego bilo šta što sam do tada radio, da zadam sebi novi izazov, sve sa ciljem da dostignem svoj maksimum.
Koji su tvoji planovi za budućnost?
Ima ih mnogo, neko sam ko je rijetko fokusiran samo na jednu stvar, mada je to možda i mana, ali trenutno je prosti plan da nastavim da se bavim onim što volim i da inspirišem druge da urade isto.
Tvoja poruka mladima?
Vjerujte u sebe i budite svoji, generacija smo na koju se često gleda kao manje “dostojna” zbog naših pogleda na svijet i načina razmišljanja koji često nijesu u skladu sa tradicionalnim. Dokažimo im da nijesu u pravu i da baš zato što smo takvi, drugačiji, smo posebni. Izdvojio bih citat iz serije “šešir profesora Koste Vujića” a ovako glasi:
“Oni čitaju šta hoće, misle šta hoće, rade šta hoće.
Dakle čitaju, dakle misle, dakle rade. To je generacija za budućnost. “
