U posljednjim sezonama, Stevan Vuković skrenuo je pažnju javnosti zapaženim i nagrađivanim ulogama, potvrđujući svoj glumački izraz i umjetničku posvećenost. Ipak, uspjeh za njega ne predstavlja razlog za opuštanje, već dodatnu odgovornost prema sceni, publici i sopstvenom razvoju. U razgovoru za naš portal, Stevan Vuković govori o značaju priznanja, profesionalnoj slobodi, unutrašnjim izazovima glumačkog poziva i ulogama koje ostavljaju dubok trag – kako na sceni, tako i izvan nje.
U posljednje vrijeme iza tebe su zapažene i nagrađivane uloge. Koliko ti ta priznanja mijenjaju odnos prema poslu koji danas radiš?
Priznanja su za mene prije svega vid ohrabrenja i podstrek da ono što radim, način na koji pristupam povjerenim materijalima i ulogama, može imati određeni umjetnički kvalitet koji prepoznaju stručni žiri, a potom i publika. Profesionalna priznanja mogu biti putokaz i smatram da su posebno važna na početku glumačkog profesionalnog puta, jer mladim umjetnicima daju određenu dozu vidljivosti i prepoznatljivosti. Nagrade znače jedno “Bravo!” koje je svima nama potrebno kako bismo umirili sumnje i nesigurnosti koje nas često sputavaju.
Da li osjećaš veći profesionalni pritisak nakon uspjeha koje si ostvario u posljednjim sezonama ili ti on daje dodatnu slobodu na sceni?
Ne osjećam pritisak, već možda prije svega veći stepen odgovornosti prema samoj sceni i očekivanjima publike. Smatram da u tome treba da leži veći motiv za dalji rad na sebi i razvijanje svakog segmenta igre, a nikako ostajanje u samozadovoljstvu nečim što zapravo ne bih nazvao ni uspjehom.
Koja ti je od skorijih uloga bila najzahtjevnija i zbog čega je ostavila poseban trag na tebe kao glumca?
Trudim se da materijal koji biram bude glumački zahtjevan i meni uzbudljiv, što često zavisi od složenosti likova koje tumačim. Radujem se likovima koji zahtijevaju susret sa sopstvenim bićem, jer na taj način upoznajem i otkrivam neke nove osobine koje posjedujem, a koje možda ranije nijesam sebi priznao.
Uloga Alojzija Silberbranta u drami “Gospoda Glembajevi” bila je posebno zahtjevna. Potrebno je razumjeti i prihvatiti njegove motive i razloge, iako su mi kao čovjeku ponekad teško shvatljivi. Kao glumac, morao sam da razumijem i branim svaku njegovu ideju i postupak. To je proces koji zahtijeva posebnu vrstu empatije i razumijevanja i kroz koji, bogateći sopstveno biće, nadam se da postajem plemenitiji.
Kako danas biraš projekte – da li više vjeruješ instinktu ili iskustvu koje si stekao u posljednjih nekoliko godina?
Najvažnije mi je da materijal bude glumački zahtjevan i da iziskuje punu posvećenost i upućenost. Trudim se da se upuštam u zadatke sa kojima se do sada nijesam susretao, jer na taj način dodatno bogatim svoj glumački izraz. Iskustvo, naravno, pomaže u samom izboru, ali unutrašnji osjećaj i instinkt često nepogrešivo govore da li mi nešto zaista pripada. Smatram da ne može pogriješiti onaj ko umije da čuje šta mu razum i organika poručuju.
Publika i struka sve češće prepoznaju tvoj rad – koliko ti je važno da uspjeh dolazi upravo kroz pozorište?
S obzirom na to da je pozorište do sada bilo moj najčešći oblik izraza, važno mi je da taj rad bude prepoznat. Uspjeh dolazi kao posljedica velikog zalaganja i rada, a zapravo nije presudno da li se to desi na filmu ili u pozorištu, jer i jedan i drugi oblik nose sa sobom svoje specifične uslovnosti.
Imaš li osjećaj da si u aktuelnoj fazi karijere bliže onome kakav glumac želiš da budeš?
Ne, mislim da sam još uvijek jako daleko od toga.
Iako su njegovi dosadašnji rezultati i priznanja već zapaženi, Stevan Vuković ostaje čvrsto na stanovištu da je kontinuirani rad na sebi i odgovornost prema sceni jedini pravi put u glumačkoj profesiji. Bez potrebe za preuranjenim zaključcima o uspjehu, okrenut novim izazovima i projektima, Vuković potvrđuje da njegov umjetnički put tek dobija svoju punu širinu i dubinu.
