Slobodanka Marojević: Ne odustajte od svojih snova

Slobodanka Marojević je rođena u Nikšiću 27.07.1998, gdje je završila Osnovnu školu „Mileva Lajović Lalatović”. Nakon završetka Osnovne škole upisuje Gimnaziju „Stojan Cerović”. Obje škole je završila kao dobitnica diplome „Luča”. Učestvovala je na brojnim školskim takmičenjima, naučnim i sportskim. Kada nije bila u školi, bila je na košarkaškom terenu ili je pratila utakmice, proučavajući igru najpoznatijih igrača današnjice kako bi popravila sopstvenu tehniku. Omiljeni igrač joj je Derrick Rose. Ponekad je teško bilo uskladiti školske i sportske obaveze, pa je košarkaške vještine zanemarila. Akademske 2017/18 upisujee Medicinski fakultet u Podgorici. Tokom studiranja dobila sam više godišnjih nagrada Dekana Medicinskog fakulteta za ostvareni uspjeh tokom studija. Na posljednjoj godini studija dobila je „Povelju” od Američko-crnogorskog kulturno-prosvjetnog društva „Lovćen” iz Detroita. Nakon završenog fakulteta uslijedilo je još jedno priznanje, a to je Studentska nagrada Opštine Nikšić koja mi je uručena 18. septembra, na Dan oslobođenja Nikšića. Kako dodaje, danas se sa ljubavlju sjeća svojih nastavnika iz OŠ „Mileva Lajović – Lalatović”, i s ponosom ističe nikšićku gimnaziju kao dio svog obrazovanja.

Kako si se opredijelila za medicinu? Kako si znala da je baš to pravi izbor za tebe?

Mislim da je medicina pronašla i odabrala mene. U toku odrastanja kada bi me neko pitao “šta želiš da budeš kad porasteš?”, moji odgovori su se razlikovali od onoga čime se danas bavim. Ideja da bih mogla da postanem ljekar mi se prvi put javila na trećoj godini Gimnazije, naglo, neočekivano i iznenađujuće s obzirom na to da se u mojoj porodici niko ne bavi medicinom. Ali iz današnje perspektive ne bih mogla da zamislim drugačiji put i da mogu da vratim vrijeme opet bih postupila isto. Pronašla sam se u ovom pozivu a mislim da je to ključno za uspjeh.

Da li si u toku školovanja na ovom fakultetu nailazila na poteškoće i kako je to uticalo na tebe kao studenta?

Za studije medicine je opšte poznato da su teške i izazovne. Ali tek kada sami zakoračite u taj svijet shvatite koliko je zahtjevno steći titulu doktora medicine. Studije traju 6 godina, to je dug period koji iziskuje posvećenost i disciplinu, velika odricanja, sve je to uticalo na oblikovanje ličnosti kako moje tako i mojih kolega. Samo istrajnost i upornost, a prije svega velika želja i ljubav prema medicini i ljudima mogu da donesu pozitivne rezultate na ovom polju.

Kakav je osjećaj dobiti ovakvo priznanje i obratiti se tim povodom establišmentu naše lokalne zajednice?

Veoma je značajno kada za svoj trud i pregalaštvo dobijete priznanje, a pogotovo kada priznanja dolaze od svog grada. Mi Nikšićani imamo posebnu emociju prema svom gradu, sa ponosom kažemo da potičemo iz Nikšića, grada brojnih intelektualaca, boraca, sportista jednom riječju revolucionara. Ja sam bila stipendista Opštine Nikšić tokom čitavog akademskog obrazovanja a Studentska nagrada koja mi je uručena za dan Opštine Nikšić došla je kao kruna obrazovanja.

Trenirala si košarku u osnovnoj i dijelu srednje škole. Šta si sve žrtvovala zarad uspjeha?

Košarka je moja strast, počela sam da treniram košarku dok sam bila u osnovnoj školi na prijedlog mojih drugara iz klupe, oni su me uveli u svijet košarke i tako sam je zavoljela. Treninzi su bili svakodnevni, nekada je teško bilo uskladiti školske obaveze i obaveze u klubu. Da bi čovjek bio uspješan u bilo kojoj oblasti on mora da se posveti tome u cjelosti. Morala sam da se odlučim za jedno, ja sam izabrala put nauke i medicine. Danas bih voljela da spojim svoju nauku i omiljeni sport. Slobodno vrijeme volim da provodim na košarkaškom terenu i uvijek sa uzbuđenjem pratim utakmice, jer kako kaže krilatica “u zdravom tijelu, zdrav duh” i zaista je tako.

Koji su ti motivi, a koji uzori za uspjeh?

Rekla bih da su moji uzori svi svestrani ljudi, ljudi koji se vode iskrenim namjerama i ambicijama da učine nešto značajno, smisleno, da promijene utabane trase. Ujedno je to i moja motivacija, ne govorim samo u okvirima medicinskog okrilja. Mislim da je čovjek današnjice izložen ogromnom pritisku, sputan očekivanjima okruženja, nije slobodan..često na svom putu zaboravi na sebe, svoje želje i snove, ja bih voljela da na kraju puta kažem da sam živjela slobodno van okvira svakodnevnice.

Gdje planiraš da nastaviš karijeru?

Medicina je polje koje se stalno usavršava, razvija i gdje morate kontinuirano da se edukujete. Učenje se ne završava sa završetkom studija. Dobrog ljekara krasi kontinuirana edukacija, posvećenost i empatija. Voljela bih da se usavršavam i u inostranstvu, da posjetim zemlje sa najrazvijenijom medicinom, a da stečena znanja prenesem u svoju zemlju i pomažem svom narodu. Poseban je osjećaj kada pomažete svojima.

Možemo li čuti tvoj savet mladima koji planiraju da se opredijele za ovaj fakultet, ali i generalno savjet mladima koji planiraju akademske karijere?

Rekla bih da vjeruju u sebe i svoje snove. Da ne odustaju od svoje vizije i ambicija čak iako se čini da je čitav svijet protiv njih. Kada imate želju i posvećenost sve je moguće. Nekada mi sami sebi postavimo bedeme i sputavamo svoj napredak a to ne bi trebalo da bude tako, kada čovjek to shvati granice su nepoznate.