Oduvijek se postavljalo pitanje da li su grafiti umjetničko djelo ili vandalistički čin. Neki kažu da je to način da se vizuelno oplemene određeni djelovi grada, dok drugi pak misle da oni narušavaju izgled sredine i služe za isticanje uvredljivih i diskriminišućih poruka.
Kada je riječ o našem sugrađaninu, Ivanu Stamatoviću, vrhunskom crtež-majstoru, onda drugo mišljenje o grafitima potpuno postaje neosnovano. Talentovani 25-ogodišnji Nikšićanin, koji za sebe kaže da više voli da crta nego da priča, svoj dar je iskoristio na najljepši mogući način. Dokazao je da su veliki trud i ljubav, dovoljni da u gradu pod Trebjesom nastanu crteži, pred kojima mnogi sa oduševljenjem stanu kako bi izrazili divljenje.
Kada si postao svjestan talenta koji posjeduješ?
Oduvijek sam imao aspiracije prema crtanju. Posebno sam to primijetio u osnovnoj školi dok sam na taj način prekraćivao vrijeme na časovima, koji nijesu bili u domenu mojih interesovanja.
Ko je odigrao najvažniju ulogu u tome što danas s pravom nosiš ”etiketu” umjetnika?
Moj definitivan odgovor na to pitanje je Vladan Sredanović, naš istaknuti tatoo-majstor.
Otkud on u toj priči?
Čuo sam za njegove vrhunske radove i u meni se probudila želja da vidim kako izgledaju. Bio sam fasciniran tim crtežima i ubrzo sam počeo da preispitujem svoje umjetničke sposobnosti.
Pitali smo sagovornika, koji je prvi ozbiljniji umjetnički poduhvat sa kojim se ‘uhvatio u koštac’.
Prvi grafit koji sam uradio je portret Dragana Mancea, legende fudbalskog kluba Partizan.
Da li to znači da si i sam ‘grobar’, odnosno navijač Partizana?
Ne. Nemam te vrste ambicija. Nikada nisam bio navijački opredijeljen, naravno ako se izuzme djetinjstvo, kada sam svakog dana navijao za drugi klub.
Da li si zbog tog grafita ulazio u sukobe sa pristalicama ‘delija’?
Nisam, iako su mnogi bili mišljenja da će do toga doći. Međutim, svi sugrađani, bez obzira na njihovu naklonost prema bilo kojem klubu, pozdravili su moj rad sa umjetničke strane i na tome sam im beskrajno zahvalan.
U nastavku razgovora pitali smo našeg sagovornika da li je radio grafite nekih drugih sportskih obilježja.
Da, naravno da sam radio. U pitanju je fudbalski klub Sutjeska, zatim Crvena Zvezda i još mnogi drugi.
Da li je tvoje obrazovanje usmjereno u pravcu likovnih umjetnosti?
Završio sam studije Pedagogije na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, mada moram priznati da sam razmišljao, dok sam bio na drugoj godini, da upišem Fakultet likovnih umjetnosti, međutim na kraju sam odustao od te ideje i pomirio se sa tim da će crtanje ostati u domenu mog hobija.
Da li si kroz osnovno i srednje obrazovanje imao neka priznanja za svoje radove?
U osnovnoj školi sam često puta izlagao radove na raznim izložbama i uvijek bih naišao na pozitivne kritike mojih nastavnika, što na neki način doživljavam kao priznanje.
Kroz intervju, upitali smo Ivana šta je to što on najviše voli da crta.
To su definitivno portreti. Volim kad ovjekovječim lik neke istaknute ličnosti, koja je ostavila dubok trag u nekom poslu, bilo da se radi o muzici, sportu, književnosti ili nešto tome slično.
Ovih dana se mnogo priča o portretu Miladina Šobića koji si odradio u Nikšiću? Zašto baš on?
Miladin Šobić je živa legenda jugoslovenske muzike. Njegove melodije i tekstovi su za sva vremena. On je neko ko predstavlja najistaknutijeg ambasadora grada Nikšića kada je muzika u pitanju.
U daljem razgovoru zanimalo nas je koliko su vlasnici određenih objekata spremni da mu dozvole da na njihovim fasadama sprovodi svoje umjetničke zamisli.
Vlasnici su po tom pitanju uvijek predusretljivi, ali pod uslovom da ne ostavljam ideološke ili neke druge separatističke poruke, koje često puta znaju da izazovu negativan naboj među onima koji drugačije misle.
Da li si se nekad usudio da, bez prethodno dobijenog odobrenja, nacrtaš nešto?
Nisam to nikada uradio i nadam se da neću. Ne bih volio da zbog svog dara sebi stvaram neprijatelje i kao što sam već pomenuo, svi oni što u svom vlasništvu imaju neke objekte, vole da im na fasadama bude neki crtež koji će to mjesto uzvisiti sa estetske strane.
Vjerovatno si u životu nekad bio zaljubljen. Da li si zbog toga dolazio u situaciju da lik voljene naslikaš negdje u gradu i time joj dokažeš svoja osjećanja?
Naravno da sam bio zaljubljen, ali na to nikad nisam pomišljao. Može se desiti da se zbog raznih okolnosti razočaram u tu osobu, pa onda budem morao izigravati molera po gradu i krečiti prethodne dokaze ljubavi. smile emoticonPostoji mnogo drugih načina koje možemo iskoristiti da nekome dokažemo koliko nam je stalo.
Da li ovom prilikom možeš uputiti neki koristan savjet mladim Nikšićanima, koji imaju afinitete prema crtanju?
Želim da im poručim da iskoriste svoj talenat, jer to nije baš čest slučaj. Radite, neumorno vježbajte i jednog dana rezultati će se sami prikazati.
Ne znamo koliko si upućen u koncept našeg portala, a s obzirom na to da su naša ciljna grupa mladi Nikšića, a cilj informisanje, edukacija i uticaj na njihovo konstruktivno razmišljanje, kako ti se čini ta ideja?
Mislim da radite sjajan posao, mladi su danas zaokupirani mnogim štetnim i nebitnim stvarima. Zato se nadam da ćete doprinijeti razvoju svijesti mladih i pružiti im prave informacije.
Za kraj ovog razgovora Ivan Stamatović je imao jasnu poruku za nas:
Nastavite da sijate na medijskom nebu Nikšića!