Za pjesnike često kažu da su dio nekog imaginarnog, nama nepoznatog svijeta. Međutim, uvijek postoji izuzetak koji potvrđuje pravilo.
Naša sugrađanka, po zvanju profesorica ruskog jezika, a, kako ona to voli da kaže, „po vokaciji pjesnikinja“ Sava Radulović, svojim stihovima živi svaki minut našeg grada, osjeća svaku njegovu ulicu, umjetnika, čovjeka. Ona u svojoj poeziji čeka, kritikuje, pati, nada se, voli, kao i uostalom svaki čovjek, bio on na Crvenom ili na Trgu slobode.
Specijalno za portal Mladi Nikšića nadarena poetesa pristala je da govori o svom stvaralaštvu, situaciji u gradu, cjelokupnom društvu, a svojim odgovorima još jednom je potvrdila da je skromnost, ipak, vrlina i da je svako kovač svoje sreće.
O njenoj iskrenosti i neposrednosti najbolje u prilog govori činjenica da je uoči razgovora imala samo jedan zahtjev , a to je da joj se autor obraća sa „ti“. Valjda je to odlika najboljih među nama.
Krenućemo prvo sa profesijom, akademskim zvanjem. Otkud interesovanje za ruski jezik i šta je prevagnulo da ti on kasnije postane (iako trenutno nije primarni) životni poziv?
Zaljubila sam se u njega jos u četvrtom razredu osnovne kad je nastavnica ušla u učionicu i prvi put izgovorila “zdravstvujte!” Od tad volim sve što je rusko. Trenutno najnepopularniji, mnogi bi voljeli da nikad nije ni postojao, kriven pod tepih ali on ipak opstaje i da se vrati vrijeme opet bih ga upisala.
Mnogim ljudima sa ovih prostora svojstveno je da se u stvaralačkom i svakom drugom smislu identifikuju sa Rusijom, Rusima. Kakva ti iskustva nosiš iz najveće slovenske države i koja bi mjesta preporučila našim čitaocima da posjete kada i ako budu u prilici?
Preko fakulteta 2006. godine putovali smo u Rusiju, dvadeset jedan dan smo boravili u Moskvi, a osjećali smo se kao da smo kući, u našoj državi od koje su, kad smo rekli nekima gdje živimo, mislili da je u pitanju neki grad. Nezaboravni dani, putovanje, istraživanje i učenje jezika u hodu. Dosta vremena treba da se pređe Moskva, bar njen dio. Preporučila bih čuveni Crveni trg na koji izlazite iz metroa i osjećate se kao da ste upali u neku od ruskih bajki, Hram Hrista Spasitelja i Troice- Sergejevski manastir, da ne propuste ruski kvas (pivo), bogami ni votku ne zaobići, čuvenu čokoladicu Aljonku i naravno knjige koje su jako jeftine a nema naslova koji nemaju.
Trenutno si nezaposlena, ali si imala prilike da, u par navrata, radiš u struci. Kakve su impresije iz tog perioda?
Bila sam zamjena mjesec dana u Plužinama kao profesorica ruskog jezika gdje sam probila led i počela raditi posao koji volim. Poslije toga sam odradila pripravnički staž u srednjoj Ekonomsko-ugostiteljskoj školi, gdje sam i sama učila, sa sjajnim kolektivom i izvanrednom generacijom učenika. S pravom je Konfučije govorio – izaberite posao koji volite i nećete morati raditi ni jedan dan u životu. I zaista je tako. Svjesna vremena i situacije u kojima živimo nadam se da ću uspjeti nekako pronaći makar neko pristojno zanimanje vezano za moju struku ili pisanje, s obzirom na ideje i kreativnost izbor je veliki a šanse sve manje, nekako vjerujem da ipak ima dobrih ljudi i poštenih konkursa kojima trebaju ovakvi ljudi.
Mnogi kažu da pjesnik i mnogo prije nego što napiše prvi stih postaje zaljubljen u poeziju, u stihove prethodnika koji ga posebno inspirišu. Da li se i u tebi na sličan način javila ljubav prema poeziji i kada si, sa koliko godina, poželjela da svoja prva zapažanja preneseš na papir?
Sjećam se još u prvim razredima osnovne (ne sjećam se koji tačno) umjesto proznog sastava ja sam počela pjesmom. Možda sam od samog početka predodređena za taj put, možda ni sad nijesam najsvjetliji primjer današnjeg pjesnika, ali ostavimo to drugima da procijene. Kasnije, kao pravi zanesenjak u nekom svom svijetu nije me puno ni konkretno ništa zanimalo. Čak su mi drugi pisali sastave u školi, i to mi se činilo dosadnim. Međutim, 2000-ih nekako kao vulkan svega naučenog, pročitanog, zapamćenog i proživljenog, počinje da ključa iz mene i preliva se na papir. Stidljivo. Nesigurno. Sa zadovoljstvom.
Moderni pjesnici iskaču iz šablona, ne vežu se za pravac, trenutak, epohu, veliki je nivo kreativne slobode. Da li je i kod tebe takav slučaj ili se držiš “utabanih” staza prethodnika?
Nekako mislim da nema toga što već nije rečeno ili napisano, jednostavno svaki pisac ili pjesnik daje neku svoju sliku epohe u kojoj živi i nekim svojim stilom pokušava obojiti te slike najljepšim slovima. Učeni od najvećih, hranjeni samo dobrim štivom, ne možemo sebe nazvati modernistima bez trunke “stare škole” prethodnika, idemo mi dobro utabanom stazom ali na njoj ostavljamo i svoj pečat. Nastavljamo dokle drugi ne preuzmu naše pero i sve tako redom.
Obzirom da si profesor ruskog jezika, koliko je ruska literatura (i proza i poezija) imala uticaj na tvoj stvaralački rad?
Volim u šali reći, pri nedostatku roditeljskog vaspitanja sjajna zamjena su djela ruskih književnika. Ali ne smijemo zanemariti ni ostalu porodicu svjetskih književnika, prosto ruskoj dajem prednost. Ipak sam više voljela prozu, samim tim moje pjesme imaju tu formu kratke priče napisane u jednoj opširnoj rečenici prateći jedan poseban motiv opisan u dahu. Svakako da volim poeziju, ali prosto je proza više pri srcu. Samim tim, ruska književnost je imala uticaja na moj rad, prepoznaje se to kroz stihove i stil pisanja.
Za kratko vrijeme uspjela si da izgradiš specifičan stil, nešto po čemu si prepoznatljiva. Oni upućeniji u problematiku kao tvoj zaštitni znak navode da se ne bojiš pisati i opisivati aktuelni životni trenutak. Koliko je to tačno?
Pjesnik ne može da ne bude u toku svih dešavanja, a da piše o sadašnjici, vremenu i stanju u kome živi. Ne broji se pola olovke, potrebna je cijela da bi ispisao što si naumio. Čitalac je gladan svega, a njegovu glad će zasititi samo dobro upakovan komad slovnog kolača koji prati surovu realnost iz svakog ugla, bez uljepšavanja i patetike, već onakva kakva jeste. Zato nastojim pisati nekim jednostavnim stilom, lako i razumljivo svakom, sa po kojom zagonetkom ko umije i želi da shvati i obično poukom.
Veliki si lokal patriota – u pjesmama ističeš Nikšić, njegovu ljepotu, znamenitosti. Šta za tebe , osim beskrajne inspiracije, predstavlja naš grad?
Jesam. Koliko god to neshvatljivo zvučalo u ovim mutnim vremenima. Zamislite samo crvenu i spolja zrelu jabuku a iznutra potpuno trulu. Cijelu trulu. Svuda je ista, ali postoji to mjesto, isto kao i ostala ali pri srcu njenom. Koliko god da je teško i bez perspektive bilo kakve za dalji život i rad, teško je svuda, ali Vi imate sreću da ste odrasli i živite u gradu koji istinski volite zbog mnogo čega što Vam je dao a drugi to nemaju. Puni su Vam džepovi ponosne prošlosti, za budućnost već treba zavrnuti rukave. Sve je moje ovdje. Sve sitne i krupne radosti. Od čuvene klupice kod Robne kuće, svake ulice redom, toga dobrog duha grada i zdravog humora, do rodbine i prijatelja sa kojima gajim one vrijednosti koje ne umiru i ne zaboravljaju se kao ni gradovi kao ovaj. Dosta Nikšića ima kroz moje stihove baš zbog toga. I da je čak najgori posvetila bih mu stih, jer nenormalno je da čovjek ne voli ili se stidi mjesta u kome je rođen, to bi značilo sebe da se stidi, a mi nemamo čega. Vi ste sve ono što Vam je dalo rodno mjesto i vrlo lijepo to možete pokazati, još ako se ponosite njime zdravo ste odrasli i dorasli svemu čemu težite.
U tvojim pjesmama prepliće se opis surove realnosti, strepnji, čekanja, neuzvraćenih ljubavi…Koliko ličnog ima u svemu tome, ili i to pripisujemo pjesničkoj slobodi?
Znate kako, kada gradite nešto radite to po planu, nekom prospektu ali ćete ipak dati neki svoj pečat svemu tome, nešto svoje. Tako je i sa pjesmama. Ne moraju biti isključivo autobiografske, ali ima i takvih. Inspiracija je u svemu i svuda, od najmanjeg poraza do najveće pobjede, kako volim reći – od samo jedne jedine riječi može nastati cio jedan roman a ne pjesma. To je trenutak koji dođe i ako ga ne iskoristiš i ne zabilježiš neće opet naići. Inspiracija je kao azbučni apetit, ako nemaš apetita ništa od stihovnog obroka.
Opiši nam aktuellni trenutak i perspektivu u nikšićkim, crnogorskim stvaralačkim okvirima?
Šta je perspektiva? Najlakše je kriviti druge što nijesmo uspjeli i skrštenih ruku čekati bolje dane kojih možda na kalendaru ni nema, a isto tako nemaju svi ni rodbinsku podršku sa produženim rukama koje bi ih pogurale dalje, zato je sve u Vašim rukama i snalažljivosti. Ovo važi za sve. I posao i stvaralaštvo. Ne shvatam društvo u kome nema mjesta za kreativne, sposobne i željne rada ljude, kao ni za stvaraoce kojima je potrebna minimalna podrška a nemaju je ni toliko.
Da li postoji neko udruženje čiji si član i možete li se izboriti da se poezija izdigne sa margina na kojima se, ne svojom krivicom, nalazi?
Svaki pjesnik iza sebe mora imati neku “sigurnu kuću”, prihvatilište. Mene je prvo prihvatio pjesnik Dušan Govedarica i književna zajednica “Vladimir Mijušković”, a evo godinu dana sam i dio te priče “Poenta poetika”, književnog kluba koji okuplja mlade stvaraoce i daje im krila kako bi stihom stigli gdje god žele. Malo se više čita, jako malo daje podrška, ali nadajmo se u novi projekat koji podržava kulturu u naredne četiri godine. Naša je torba puna olovaka i ispisanih papira, još samo da to neko prepozna.
Kakvi su utisci sa večeri poezije na kojoj ste učestvovali sa još 15-ak naših sugrađana mladih pjesnika, a koja je bila upriličena kao poklon damama za 8. mart?
Utisci su sjajni. Mislim da mladi Nikšića počinju da se duhovno bude iz nekog dugogodišnjeg kulturnog sna i još uvijek manje i stidljivo posjećuju književne večeri birajući “like” kao lakšu opciju čitanja stiha što je loše, ali se nadam da će shvatiti da nekoliko stihova uživo nikad ne mogu zamijeniti elektronsko čitanje. Opet kažem, važno je da mladi čitaju i obrazuju se pa su metode manje bitne. Veče u Zahumlju posvećeno ženama povodom Osmog marta samo je jedno u nizu koje smo podijelili sa sugrađanima i na taj način poklonili najrazličitije stihove damama i nadamo se uljepšali im veče. Ja bih ipak izdvojila “Veče ljubavne poezije” ispred Gradske kuće kao meni najzanimljivije i najljepše i “Nikšićke književne susrete”.
Budući da “ljudi od pera” imaju istančan muzički ukus, koji je to muzički pravac koji slušaš i koje muzičare najviše cijeniš?
Što bi rekao Bora Čorba – Rock’n’roll za kućni savjet. A šta bismo drugo mi Nikšićani najviše voljeli slušati? Pa nas su dojili pivom a hranili rock’n’roll- om. I sa muzičarima je kao sa književnicima, u svakom periodu odrastanja vežeš se za nekog posebno, pa upoznaješ nove i tako redom. Svima je već poznato da ja bez Šobića ne krećem nigdje, kao ni bez lične karte. On je za mene prospekt kompletnog umjetnika. Nijesu samo važni muzika i tekst ukoliko ne volite život kao on, gledate na stvarnost njegovim očima i ostali ste čovjek uprkos svemu što Vas je lomilo svih ovih godina. E tek posle njega ostali.
Druge sagovornike prvo pitamo vole li da čitaju, a tebe ćemo odmah pitati da preporučiš neku zanimljivu knjigu čitaocima našeg portala?
Teško je to preporučiti, kao što teško kupuješ poklon nekome. Moraš ga znati da bi znao šta voli čitati. Eto recimo, svima bih preporučila “Zapise iz podzemlja” čitajući ih da malo saznaju i poigraju se sobom, Hesea i Markesa jesti bar uz dva obroka dnevno, uveče Bulgakova… magično djeluje pred spavanje. Bukovski i Kavafi uz kafu. Vita naravno ne vadiš iz džepa ni kad spavaš.
Aktivna si na društvenim mrežama i može se reći da virtuelni “prijatelji” zaista drže do tvojih stavova. Koliko je taj vid komunikacije značajan za tebe, ako imamo u vidu da tamo i možemo pročitati skoro sve što napišeš?
Vidite, nijesam razmišljala o tome. Nekako, pošto nije bilo uslova za izdavanje knjige poezije sve sam počela stavljati na svoj zid na facebook -u, tako da obzirom da su sve moje pjesme javno na profilu zašto ne bi bio i poneki status, muzički izbor i slično. Nemam šta kriti, nema se ni vremena niti treba sebično čuvati bilo šta, što bi rekao Miladin – “to sam ja”. Ko voli, zadovoljstvo mi je da čita.
Poznato je da si izuzetno samokritična. Ima li to veze sa urođenom skromnošću i da li je ona, po tvom mišljenu, u današnje vrijeme i dalje vrlina?
Jeste vrlina, ali i možda svojevrstan pokretač za dalje. Obzirom da nijeste zadovoljni u potpunosti time što radite Vi stalno radite još, dalje, poboljšavate, jednostavno napredujete. Da nije tako mislim da ne bi ni valjalo.
Za poete kažu da su ljudi koji nikada ne odrastu. Da li si ti još uvijek “veliko dijete”?
Jesam, biću i ostaću! Odrastanje je samo zamka iz koje, kad upadnete, više nikad ne izađete van. Za život je prosto potrebno malo ludosti, one dječje neiskvarene radosti svačim i ničim, onoga nesalomivog duha koji vjeruje u bolje.
Čuveni poljski pjesnik Česlav Miloš se jednom prilikom zapitao: “Što je poezija koja ne spasava narod i ljude?”. Koliko ima istine u toj tvrdnji?
Pa i ima. Prava poezija treba da te pokrene, probudi, nauči. Mora da te natjera na reakciju, pa ili zaplači, ili ratuj, ili se zaljubi, što da ne?!
Jedno pitanje se mora posvetiti Sergeju Jesenjinu, kojeg su nazivali “posljednjim pjesnikom sela”. Da li te je, poput većine kolega fascinirao njegov, gotovo filmski, način života i prije svega tragičan kraj?
Da budem iskrena više poezija nego život. O njegovoj sudbini pišu bezbroj priča od kojih vjerovatno nijedna nije istinita. Često kažem – pjesnici su paćenici, ali zaista. Na svojim leđima nose sudbinu cijele jedne epohe, nije to nimalo lako. “Crni” čovjek je svaki drugi danas a veoma je malo “nasmijanih, prirodnih i tihih”, treba takve podnijeti. Baš kao i u njegovom vremenu.
Kada će konačno čitaoci ugledati tvoju prvu zbirku pjesama?
Već duže vrijeme ne radim pa samim tim nemam baš finansija a ni finansijsku podršku da izdam knjigu poezije. Ja i da mogu ne želim sama da je izdam, to bi bilo kao da sam na kraju studija sebi kupila diplomu. Ne želim to. Voljela bih da neko prepozna moj rad, vrednuje ga pa tek tad i podrži. Do tad ću nastaviti da ih ostavljam na fb- u, jer nikad se ne zna.. možda mene ne bude jednom, pa neka su one bar tu. Neka postoje.
Postoji li neki fragment ili citat, tvoj ili nekog drugog pisca kojim ti služi kao životna vodilja?
“Hrabrost je uraditi danas ono što nijesi smio juče. Negdje sam to pročitala i baš se vodim time, jer je i istina. Hrabrosti imam, strahova još više, borimo se pa ćemo vidjeti dokle ćemo stići”.
Šta bi preporučila mladim kreativnim ljudima koji bi da krenu tvojim stopama?
I ne samo mojim stopama, nego čime god da se bave, šta god da rade neka vjeruju u to što rade i da to bude zato što to vole, neka istraju i budu uporni jer se na kraju sve isplati i sve je moguće! A što se tiče obrazovanja i pisanja, uvijek neka to bude na prvom mjestu. Znanje je važno zbog Vas samih i odvešće Vas tamo gdje ni sanjali nijeste da možete stići pa još ako radite posao koji volite, to Vam dođe kao “pdv sreće”.
S obzirom na to da su ciljevi portala mladi Nikšića informisanje, edukacija i uticaj na konstruktivno razmišljanje mladih, kako ti se čini ta ideja?
Vaša misija mi se dopada i nadam se da će se svakog dana pomalo ispunjati. Mislim da je bio potreban jedan takav portal koji će izoštravati dioptriju našeg grada i predstavljati ga na najbolji mogući način- realno, istinito i najljepše što se može – “olovkom”.
