“Pastiri”, Miloš Đurđevac

Siguran sam da ne postoji veća odgovornost od one „pastirske“. Vodi jedan narod i žrtvuje za njega, a da pritom od toga duhovni vođa i nema neke koristi, već je samo sljedbenik svog osjećaja.

Biti na čelu države, grada, plemena, regije, uvijek ima posebnu težinu. Iako pojedini na to gledaju kao na vrhunac moći u društvu, to ne znači da je takav pogled na ovu stvar dobar. Ako je ono što tim ljudima prvo upada u oko moć i slava, onda ne bi ni trebalo da budu ti koji će je dosegnuti. Cilj je pomoći svom narodu, a da se pritom vođa okane iskušenja koja naviru tokom njegovog rada.

Ta odgovornost još je bila i veća u teškim vremenima za našu zemlju. No, kako se to često zna kazati, teška vremena stvaraju jake ljude, pa oni koji najbolje reprezentuju „pastirski“ uticaj na nas bili su Petar I i Petar II Petrović Njegoš. Oni su pokazali da se duhovno i svetovno vođstvo i te kako mogu kombinovati i da je to možda i najbolji način vođenja jednog društva.

Nikada nije bilo lako sjesti u „užarenu stolicu“ i postati prvi čovjek svog naroda. Neki ljudi, ne samo „laici“, već i uticajniji, banalizuju ovu poziciju i gledaju na nju kao na priliku da se ostvare privatni ciljevi i dođe do bogatstva. To je zato što imamo loša iskustva iz bliske prošlosti i sada je svako ko se usudi da preuzme kormilo grada ili države na velikom narodnom ispitu. Neki se osuđuju s razlogom, neki bez, ali vrijeme uvijek pokaže pravo stanje stvari i pravda neće zaobići onog poštenog „pastira“.

Moć i slava rezultat su djelovanja i požrtvovanja, a ne pukog imenovanja.

Miloš Đurđevac