“Cikličnost”, Miloš Đurđevac

Ne samo u životnom vijeku jednog čovjeka, već od davnina, u svijetu vlada cikličnost. Periodi za koje se smatralo da su davna prošlost u stvari su bili i budućnost, jer se često zna desiti da se ponovi baš ono što se nekada desilo.

Stanje u svijetu, ma kako to zvučalo nevjerovatno, vrlo je lako izmijeniti, i to na način da se neki postulati koju su važili u dalekoj prošlosti opet pojave pred samim čovjekom. Teško je razumjeti kako čovjek može da se vrati nečemu čega se već, uslovno rečeno, odrekao, ali nerijetko oživljava nestale zakonitosti i mijenja svijet.

Možemo sa sigurnošću reći da je 21. vijek u kom trenutno živimo period u kom čovjek dostiže vrhunac egzistencijalnog i materijalnog, ako sagledamo stvari globalno. Teško je naći razdoblje u kom je čovjek bolje živio. No, za svijet je bitno da tako i ostane, jer poučeni iz prošlosti, uvijek imamo neku strepnju, zato što baš nerazumni kroje sudbinu razumnima. I zato je bitno pustiti čovječanstvo da se fleksibilno razvija, a ne agresijom uticati na dalji tok vremena. Više puta je čovjek sa trona padao na koljena, i to samo zbog svojih grešaka.

Ali, kao što rekoh, sve je ovo ciklično. Nikad sa sigurnošću ne treba reći da će uvijek biti dobro ili da će uvijek biti loše. Stvari se mijenjaju, možda ne uvijek brzo, ali se nekada promijene. Kao što se u književnosti književni periodi relativno brzo smjenjuju i često oslanjaju na neke davno prošle, tako se i točak istorije zna poigrati sa čovjekom kada on to zasluži. U književnosti važi zakon djed-unuk, tj. trenutni period oslanja se ne na prošli, već na onaj još raniji, baš kao što unuk dosta stvari „pokupi“ od svog djeda. Pa, ako nas život navodi da porazmislimo o svemu ovome, zašto i mi ne bismo neke stvari naučili od naših djedova? Oni su svoj život dali zarad naše budućnosti, iako su znali da ratuju zbog nečije gluposti. No, baš i nijesu imali izbora.

Čovječanstvo je u više navrata pravilo greške, čak i nakon velikih gubitaka nije shvatilo suštinu života, već su se stvari ponavljale, i to relativno brzo. Pa, osvrnuvši se na to, ne treba ponoviti takve greške i dovesti sebe ili svoje drage osobe, ili čitavu ljudsku vrstu u neku veću opasnost.

Čitavom ovom esejističkom pokušaju odgovarali bi stihovi Branka Miljkovića: „Ko ne ume da sluša pesmu slušaće oluju|| ali:|| hoće li sloboda umeti da peva|| kao što su sužnji pevali o njoj?“

Miloš Đurđevac