Kao djeca imamo prevelika očekivanja od
života. Kao posmatračima, svijet odraslih čini nam se veoma prost i logičan.
Čini se sve dostupno i samo čeka nas da se pridružimo takvom svijetu.
Ipak, nije sve tako jednostavno. Dolazimo u
godine kada nam se jasno predočavaju pravila igre. Postavljaju nam se okviri izvan kojih ne bismo smjeli da pređemo. Vremenom postajemo nesvjesni svojih mogućnosti i igramo po pravilima njihove igre. Sputavamo sopstvene želje i zamisli koje smo na samom početku života imali. Želja nestaje, volje je sve manje. Kolika su bumbarova krila u odnosu na tijelo? Neznatna, ali on leti. Da mu kažete da
ne može da leti, bi li poletio? Tako je i sa
ljudima. Većina ne prepoznaje svoj potencijal, pada pod njihovim pritiskom, postaje beživotna. Kada pustite pticu iz kaveza, pred njom se odjednom stvara nebo, nepregledna polja i, ono što je najvažnije, sloboda. Do prije par trenutaka je plafon bio njena granica. Niko ne može da upravlja našim životima sem nas samih. Oni su tu da nam postavljaju prepreke, zamke, predlože lakši put, a mi ćemo sve to da
zaobiđemo i ostavimo ih u nevjerici.
Čudno je sa željama. Čim ih ostvariš, pretvore se u nešto drugo.
Nema tog životnog polja gdje prkos i otpor ne daju rezultat. Nema toga ko može da nas ograniči. Sve je u našoj glavi.
Miloš Đurđevac