Osjećam dužnost da Vam ispričam jednu sasvim običnu priču koja postaje neobična onda kada je čujete. Dogodilo se to na samom kraju mjeseca novembra, ljeta Gospodnjeg 2021. na sami početak Božićnoga posta u Katunskom selu Resna. Nije bilo ljeto ali jeste zima, onako tek zazubatila. Snijeg je bio prošarao surove bregove i male potkućnice podno sivog cuckog i bjeličkog Kamena Stanca. Od Trešnjeva prema Resni sve bješe pusto.

Put u Osojnoj bandi tek toliko zaleđen da pod gumama rijetkih automobila pršti i suprostavlja se svakom prolazniku, upozoravajući ga da je to ljuta Katunska nahija. Svako selo bješe opustjelo više nego bi to trebalo ali još uvijek nekako živi, otima se grčevito da ne ostane bez ljudi kao što naša zemlja ostaje bez sela. Prođosmo nekako od Trešnjeva preko Kobiljeg Dola do Bate i stigismo u Resnu.

Čudan bješe osjećaj kad u ujčevinu stiže mladi guslar iz Pive Miko Kecojević. Grčevito dokopa javorove gusle ovaj četrnaestogodišnjak a već vicešampion Crne Gore, preturi ih preko krila i uz strune ovog čarobnog i svetog instrumenta na jednoj žici odjeknu mu glas. Začuše se tanke strune gusala, a iz grla se prolomi pjesma o Milićima sa Resne i njihovom podvigu prilikom napada Numan-paše Ćuprlića na Crnu Goru. Uz gusle zapjeva i pjesnik Miloš, Mikov otac koji je inače tvorac epske pjesme. Umalo ne zaplakah od sreće, ali ipak stegnuh zube da se ne obrukam pred ljudima. Tada pomislih u sebi da se duša predaka u rajskom naselju veseli što su Crkvu Milića u Resni danas posjetili jedan Otac i Sin. Nijesu to obični otac i sin već pjesnik i mladi guslar.

Njih dvojica dolaze iz vrletnog pivskog kraja koga odlikuju hladne zime, učenost, rijeke, jezera, Pivska planina, pjesništvo, hrabrost…

O Pivi bi se moglo mnogo toga reći, pa tako nijedan šturi opis nije relevantan da prikaže njenu snagu i ljepotu, junaštvo i zor, snagu prirode i stradanja.

Malo je ko ljepši i krvaviji od Kosova polja i Pive, malo se đe tako stradalo i ponosnije klicalo slobodi i svojoj vjeri kako je to u Pivi.

Iz Boričja gdje su Kecojevići, Miko Kecojević mladi guslar siđe u Resnu, u svoju ujčevinu i zagusla u sred Crkve Uspenja bogorodice ili takozvanoj “Crkvi Milića” pjesmu koju je napisao njegov otac Miloš.

Obuze me istovremeno i jeza i milina, kao da se oko nas pojaviše iz Carstva Nebeskog sjene mojih predaka. Zaigraše oko nas da nas posjete, dočekaju kako to uvijek čine Bjelice. Nebo se izvedri, nesta hladnoće, vjetar utihnu a sunce se pojavi niotkuda praveći nam doček. Nasta tišina, čuju se gusle svi ih zajedno slušamo. Miko pjeva!

Tako i ja među svoje i sa svojima pomolih se za njihove duše koje mučenički stradaše, ali i zaslužiše vječnu slavu, po onoj Njegoševoj: “Blago tome ko dovijek živi, imao se rašta i roditi!“

Slava im i vječna hvala!

 

Piše: mr Slavko Milić