Nikšićani o nikšićkim ,,oriđinalima”

S obzirom na to da je naš grad poznat, ne samo po pivu, čeliku, rok muzici, Vitu Nikoliću, Ljubu Čupiću i drugima, nedavno smo se bavili i nikšićkim, pomalo neobičnim građanima, iz nekog davnijeg vremena. Naime, nikšićki ,,oriđinali” su jedan od elemenata dobrog duha Nikšića.

Sa našim sugrađanima smo razgovarali na ovu temu i rijetki su čuli za ove ljude, a još manje je bilo onih koji su nam znali ispričati neku priču o njima.
Nakon što smo objasnili na koga se odnosi pojam ,,oriđinali”, jedan mladić nam je rekao da je čuo za Jova Džadu od svog djeda, bili su pozanici.
,,Sjećam se da smo slušali o nekom Džadi, kako je bio originalan, i da je živio u Karađorđevoj ulici, i da je nadimak dobio po stalnom ponavljanju kako ide džadom. To pamtim jer je u blizini živio i moj djed. Ostalog se ne sjećam, ali je volio o njemu da priča.”, kazao nam je Marko.
Gospođa Nada nam je sa oduševljenjem govorila o Peku Zviceru.
,,Čula sam za druge, ali ne znam priče. A Peko je bio specifičan čovjek, ko ga nije dobro poznavao – rugao bi mu se, ali oni koji su ga shvatali – mnogo su ga voljeli. On je znao iz jednog poteza na nacrta lik Staljina, i to na salveti. Mnogo je volio Staljina. Peka je mnogima bilo žao, jer je bio lošeg zdravlja, preživio je mnogo muka, a ipak se izvukao.”, ispričala nam je ona, dodajući da postoji mnogo Nikšićana koji zaslužuju da se nazovu oriđinalima, ali nažalost mlađi ljudi o tome malo šta znaju, pa se samim tim o tome ne vodi mnogo računa.
Slobodan Č., nastavnik u penziji, nam je govorio o Jovu Džadi, Ćalu, Zlatnom, i njihovim dogodovštinama.
,,Gdje je stara apoteka, na ćošku, nekada je tu bila česma, tu je Jovo držao kolica na četiri točka, na njima je ljudima vozio kofere. Koliko god para da je dobio za to – kupio bi rakiju, a onda kod česme zovne svog prijatelja koji se zvao Ćale, koji je bio sličan njemu, vrlo specifičan čovjek. Ćale je volio da pjeva, a ovaj ne – on je napamet znao ,,Gorski vijenac”, i uvijek se protivio kada bi Ćale htio da pjeva. Kad kod bi Jova pitali kud ide, on bi rekao ,,Ja džadom”, tako je i dobio nadimak. Kad je bio raspoložen, iz glasa bi recitovao stihove ,,Gorskog vijenca”. U blizini je živio doktor Đ., koji ga je znao, ali bi ga zovnuo ,,Jovo, ajde me, života ti, pušti da odmorim malo, pa sjutra recituj!”, a Jovo će na to ,,Oću, zlatni moj doktore!”, i naravno – nastavi da recituje. A doktor onda otvori prozor, opsuje i pita ga što ga ne posluša, a Jovo će – ,,Kako se zoveš ti? ,,Ja Risto.”, na šta će Jovo – ,,Eto – ja Jovo ti Risto – makneš prvo slovo to ti je isto!”, priča Slobodan sa osmijehom, dodajući da je postojao i izvjesni Stevan, o kome je pisano dosta anegdota.
,,On je prodavao novine, a prozvali su ga Zlatni. Imao je baraku, tu je živio, mi smo ga pazili da ga neko ne dira. Postoje brojne anegdote o njemu, a jedna koja je meni uvijek bila zanimljiva jeste kada je bilo bombardovanje, pitali su ga čiji su avioni, a on je odgovorio – ,,ne znam čiji su avioni, ali znam da su bombe naše.”, priča Slobodan. On nam je ispričao i da je postojao još jedan Nikšićanin koji je preživio pad u veliku jamu, iz koje je jedva živ izašao, bio je vrlo specifičan.
,,Hranio se iz restorana što bi ostalo na tanjirima. Njega su svi konobari znali, ostavljali mu hranu sa strane. Mislim da se prezivao Pešikan.”, objasnio nam je on.
Milica je za naš portal pričala o Vitu Nikoliću, smatrajući da je on zaštitno lice Nikšića, oriđinal broj jedan, vrlo poseban lik, koji je, kako ona kaže, više živio na Željezničkoj stanici, nego na nekom normalnom mjestu. Dodajući da su neki od posebnih ljudi iz našeg grada zanemareni, ali ipak dodaje:
,,Zlatni je sahranjen kao velikan. Na sahrani su bili skoro svi Nikšićani, divni ljudi, koji tada nijesu bili kao danas, znali su da poštuju jedni druge. On je njima bio simpatičan, niko ga nije za života vrijeđao, a nakon smrti, mnogima je bilo žao njega. Džada i Zlatni su znali viceve, smišljali anegdote, ljudi su to voljeli. Narod je bio čist, samim tim su ih voljeli, danas bi to sve bilo drugačije”.
Jovan nam je rekao da je čuo za oriđinale, ali da ne zna neku posebnu priču o nekom od njih, dodajući da je naš narod čudan.
,,Neću reći da smo loši ljudi, ali smo prostaci, tek kad prođe neko vrijeme, kada nam neko drugi kaže kako naše nešto vrijedi, tek onda počnemo to da cijenimo. Tako je i sa oriđinalima.”, kaže naš sugrađanin.
Kristina nam je ispričala da se sjeća iz priče svoga oca anegdote o Miliji Gatalu.
,,Otac mi je pričao o njemu, koliko se sjećam – često bi rekao nešto zbog čega bi ga progonili. Jedanput je otpjevao naglas ,,Talijani kam da vi je, Milija će sto i dvije”, dodajući da je rado slušala priče o starim Nikšićanima, ali sad nema ko da joj priče, dodajući:
,,Nikšićani su poseban narod, po stilu pozdravljanja, ponašanja, odijevanja. I danas se to zadržalo, ali nekako ,,u zraku”, prosto osjeća se da smo drugačiji, nažalost sve manje je pojedinaca koji su baš originalni.”
Starija gospođa nam je ispričala da je Peko Zvicer bio zanimljiv zbog nekih postupaka koji su zasmijavali sve one koji ga nijesu poznavali.
,,Peko bi kad vidi popa prvo ustuknuo, a onda bi, svaki put, pljunuo nekolika puta ispred sebe, govoreći – “Uh, evo ga pop! Tri dana nesreće!” ”, kazala nam je kroz osmijeh.
Jedan gospodin nam je ispričao kako je Jova Džadu mrtvog našao upravo njegov prijatelj Ćale, i to ispred tadašnjeg ,,Vinoprometa” na gradskom trgu.
,,Na tom mjestu, jednog jutra, mrtvog je našao svog druga u prisustvu slučajnih prolaznika i vratio mu dug. – Evo ti, brate Jovo 500 dinara koje si mi pošteno pozajmio..”, ispričao nam je naš sugrađanin koji pamti, kako kaže, mnogo toga iz prošlosti, izražavajući žaljenje zbog izumiranja ,,dobrog duha Nikšića”.
Mladi ljudi su nam najviše odgovorili da su prvi put čuli za ,,oriđinale” čitajući tekst na portalu. Stariji sugrađani su čuli za njih ili su poznavali neke od njih, ali se mnogi ne mogu sjetiti, ukoliko su čuli više priča, koja je od njih karakteristična za kojeg oriđinala. Kako nam je rekla jedna gospođa – ,,ne pamitim tačno priče, ali se rado sjećam tog vremena kada smo sretali dobre ljude koji su znali mudru riječ reći i nasmijati čovjeka.”