Momenti – Damir Gegić

Momenti

Ponekad, kad ostanem sam sa svojim unutrašnjostima,
U momentima kada je jedini zvuk, zvuk mog uzdaha,
Onda kad sat stane, i pusti me da pričam,
Da pričam u sebi, o svemu što me guta,
O svemu što me jede iznutra, onda kada
Postanem lokva, odvratno prljav i bljutav,
Ja spoznam svoj unutrašnji nemir
I dopustim mu da me opkoli, a njegova
Nemjerljiva veličina, nešto kao svemir,
Uvuče me u svijet ništavila i pusti me da se utapam
Sa odvratno razbacanim dušama koje možda znah
Od juče ili od nikad.

U momentima tim, koji traju duže od dana,
Koji te ćeraju da boriš se, ili da izgaraš,
Ti spoznaješ pravu snagu svoga uma koja se može mjeriti
Sa velikim brojem demona koji sjede na vrh kule
I rukama od zla tresu čelična zvona koja odzvanjaju,
I tjeraju te da pobjegneš iz svog svijeta mašte,
Koji je napadnut i ranjen, oskrnavljen udarima vojske,
Vojske pogrešnih misli, pokoren riječima praznih duša.

U ratu za koji niko ne zna, o kom se ne priča mnogo i
Kog ne vidi ljudsko oko, ne možeš ni da saznaš mnogo.
Ne znaš ni kad je počeo, nit znaš dal` možeš da izađeš,
Kao neka loša video igra koja se zamrzla na ekranu i jedini
Izlaz jeste da se restartuješ. Samo što na tebi nije dugme i
Ne možeš da restartuješ glavu.

Prokleto dugi momenti nemaju baš neku svrhu,
Tu su da me nauče da nisam sasvim sam,
Da moja unutrašnjost broji još stanovnika,
Od civila do pukovnika.
Dvije boje, dvije vojske i ne znaš koja ti misli dobro.

Noć češ da probdiješ umorno budan.

Damir Gegić