Miloš Roganović: Kad obučem dres Crne Gore porastem za metar

Nikšić je kroz istoriju bio i ostao kolijevka bokserskih šampiona, grad u kojem se plemenita vještina cijenila više od pukog sporta. Da ta tradicija ima svijetlu budućnost, dokazuje mladi i izuzetno talentovani bokser Miloš Roganović.

Iza momka rođenog u gradu pod Trebjesom već stoje zapaženi rezultati, među kojima blista zlato sa prestižnog turnira “Beogradski pobjednik”, ali njegovi snovi i ciljevi sežu mnogo dalje. U ekskluzivnom i otvorenom razgovoru za naš portal, Miloš govori o svojim sportskim počecima, surovim odricanjima, mečevima koji se dobijaju na “veliko srce”, ali i o gorućem problemu nikšićkog boksa – nedostatku sopstvene sale i ringa.

Kako je uopšte počela tvoja priča sa boksom i šta te je zadržalo u ovom sportu?

Prije boksa sam pet godina trenirao karate i imao iskustva u borbama, ali me je za boks privukao adrenalin koji sam osjetio gledajući Matiju, mog mlađeg brata, na njegovom prvom turniru. Taj isti adrenalin me je kasnije i zadržao u boksu, kao i velika želja da jednog dana predstavljam svoju zemlju i porodicu na najvećoj sceni. Naravno, tu je i ona sportska želja za dokazivanjem – da vidim koliko zapravo mogu.

Sjećaš li se prvog meča i osjećaja kada si prvi put stao u ring?

Prvog meča se, naravno, sjećam. Bilo je dosta treme i adrenalina, ali upravo taj osjećaj kasnije počne da te privlači. Ne znam ni kako bih ga najbolje opisao – neki čudan spoj nervoze, uzbuđenja i želje da pokažeš šta znaš. Mislim da je to nešto što samo boks može da ti pruži.

Kada si shvatio da boks za tebe može biti nešto mnogo ozbiljnije od treninga?

To se desilo kada su počeli da dolaze ozbiljniji rezultati i kada sam vidio da mogu da se nosim sa najboljim bokserima svoje generacije. Tada sam shvatio da ovo više nije samo nešto što treniram, nego nešto u šta mogu da uložim ozbiljan dio svog života. Počeo sam da obraćam pažnju na svaki detalj – trening, ishranu, kilažu, odmor, pripremu za protivnika – jer na ovom nivou svaki detalj može da odluči meč.

Koji trenutak iz dosadašnje karijere ti je posebno ostao urezan u pamćenje?

Teško je izdvojiti samo jedan, jer svaki turnir nosi neku svoju priču. Ipak, najviše pamtim meč protiv Rumuna na mom prvom Evropskom prvenstvu, koji je tada bio aktuelni srebrni sa Evropskog prvenstva. U prvoj rundi sam primio velike batine i dva puta bio u nokdaunu, ali sam na veliko srce uspio da preokrenem meč i na kraju izađem kao pobjednik. Upravo zbog toga mi je taj meč ostao posebno urezan u pamćenje.

Koji rezultat ti je najdraži i zbog čega baš njega izdvajaš?

Najdraži mi je Beogradski pobjednik. To je bio moj prvi značajniji uspjeh nakon četiri teška meča i zbog toga mi je posebno drag. Nije mi značila samo medalja, već i činjenica da sam uspio da budem dominantan tokom cijelog turnira i na kraju osvojim zlato uprkos jakoj konkurenciji.

Koliko je bilo teško doći do rezultata koje danas imaš?

Iskreno, još uvijek ne smatram da sam napravio neki veliki rezultat. Mislim da ću na ovo pitanje moći kako treba da odgovorim kada do kraja godine osvojim Evropsko prvenstvo. To mi je trenutno jedan od najvećih ciljeva.

Šta je bilo najteže žrtvovati zbog boksa?

Pored hrane, naravno, meni je najteže da žrtvujem slobodno vrijeme. Vrijeme koje bih proveo sa porodicom i društvom, ali i priliku da iskusim neke druge čari života. Boks zahtijeva da se mnogo toga podredi sportu i nije uvijek lako, ali svjestan sam zašto to radim.

Koliko se život mladog sportiste razlikuje od života njegovih vršnjaka?

Mnogo. U godinama sam u kojima većina mojih vršnjaka izlazi i provodi vrijeme sa društvom, dok ja pored treninga nekad jedva imam vremena i da odmorim. Nije lako stalno se izdvajati od ostalih i živjeti drugačijim načinom života, ali stvarno vjerujem da će se sva ta odricanja jednog dana isplatiti.

Kako izgleda jedan tvoj dan kada se pripremaš za važno takmičenje?

Kada se približi veliko takmičenje, praktično je sve podređeno tome. Trening, ishrana, san i oporavak postaju prioritet. Radi se na kondiciji, snazi, tehnici i taktici, a posebno se pripremam za protivnika koji me čeka. U tom periodu nema mnogo prostora za stvari koje nisu vezane za boks.

Koliko je glava važna u boksu i kako se izboriš sa pritiskom pred meč?

Mislim da je glava u boksu najbitnija. Koliko god da si fizički spreman, glava može da postavi određene kočnice i ne dozvoli ti da pokažeš svoj puni potencijal. Sa pritiskom sam tek ove godine naučio da se izborim i tek sada počinjem da pokazujem ono što stvarno umijem. Uglavnom izbjegavam da previše razmišljam o meču prije samog dana borbe, jer me to samo dodatno optereti. Više volim da vjerujem radu koji sam odradio.

Kako doživljavaš poraz – kao neuspjeh ili kao motivaciju za naredni meč?

Poraz za mene nikada nije samo poraz, već lekcija. Naravno da mi teško padaju, ali mi je na kraju najbitnije da iz svakog poraza nešto naučim, a to mi se do sada uvijek i desilo. Čak mislim da se iz izgubljenih mečeva često nauči više nego iz dobijenih. Zato mi je svaki poraz dodatna motivacija da se vratim bolji.

Kakvi su uslovi za boks i u Nikšiću i misliš li da naš grad pruža dovoljno prostora mladim bokserima?

Nikšić ima veliku boksersku tradiciju i mnogo potencijala, ali još uvijek nemamo svoju salu za boks, niti ring u kojem možemo da se borimo. Sa druge strane, imamo Šumu Trebjesu – veliko bogatstvo Nikšića koje ja maksimalno koristim za kondicione pripreme. Mislim da naš grad ima potencijal za mnogo toga, samo je potrebno da se mladim bokserima obezbijede bolji uslovi.

Šta ti znači reprezentativni dres i nastup za Crnu Goru?

Kada obučem reprezentativni dres i znam da predstavljam Crnu Goru, imam osjećaj kao da sam porastao za metar. Dobijem ogromnu želju i samopouzdanje. To je stvarno prelijep osjećaj i nešto što je teško opisati riječima.

Ko ti je najveća podrška kada stvari ne idu onako kako si zamislio?

Pored porodice, koja se podrazumijeva, najveća podrška su mi moji treneri – Boško Drašković, Blažo Nikčević i Dejan Jašović. Oni su mi, osim što su treneri, postali i veliki prijatelji. Mislim da me upravo oni najbolje razumiju i velika su mi podrška i u životu, ne samo u boksu.

Šta ti je boks donio kao čovjeku, a ne samo kao sportisti?

Boks me prije svega naučio kako da se nosim sa samim sobom i dao mi veliko samopouzdanje. Naučio me da se u životu borim pošteno – bez udaraca ispod pojasa, bez udaraca iza leđa i bez udaranja protivnika dok je na podu.

Da li bi volio da jednog dana još više mladih Nikšićana izabere boks i šta bi im poručio?

Volio bih da u Nikšiću dobijemo salu u kojoj možemo da okupimo još više takmičara, jer je interesovanje za boks zaista ogromno. Nadam se da ćemo je uskoro dobiti i da će što više mladih dobiti priliku da se bavi ovim sportom.

Postoji li protivnik, takmičenje ili medalja koju posebno želiš da osvojiš?