Miloš Đurđevac: Ruža vjetrova

Ne uspijeva isti pravac održati se dovijeka, pa i sam putnik nije siguran koje će mu odredište biti konačno.

Ako je pravac početni, ne znači da će biti i krajnji, čak su rijetki slučajevi da čovjek istim putem krene i završi svoju životnu kampanju. Putevi se mijenjaju, ukrštaju, spajaju i razdvajaju, a susretanje sa problemima dio je ljudskog putešestvija, predstavlja iskušenje i zadatak koji je potrebno riješiti. U nedostatku rješenja, čovjek doživljava duhovno klonuće, na početku nezamislivo stanje i opcija koja se nije dala razmatrati. Neće sve biti onako kako smo zamislili, i zato ne treba odbacivati hipoteze i svoditi ih na neosnovana mišljenja. Treba se prepustiti putu, ali s mišlju da radimo najbolje i da našu vezu sa Bogom činimo neraskidivom. Onda su čuda stvarna, našem govornom repertoaru nije poznat izraz „nemoguće“ i uspjeli smo da dovedemo život do najvišeg duhovnog stupnja.

Rascvjetala ruža vjetrova opija mirisom ljudski um, vodi ga različitim stazama i suočava ga sa neočekivanim i nezamislivim. Naizgled samo rumena latica, predstavlja neku od faza u našem bitisanju, a trnje dovodimo u vezu sa svim poteškoćama sa kojima smo se susreli na našem putešestviju. Kao što ruža ne odbacuje trnje, ne treba ni mi da zaboravimo prepreke koje smo prešli da bismo nastavili dalje.

Neodoljiv je miris takve ruže. Nepredvidiva je i zagonetna, zato je i najljepša.

Miloš Đurđevac