Krstinja, Miloš Kecojević
Jednog proljetnog dana ispod proplanaka Ružice dok smo čuvali brave pričo mi je Vukosav Gligorev da je slušo Đurđa Krivoglavu kad je zborio da se dobro sjeća posleratnog perioda i pustoši koja je vladala. Glad i nemaština, sve pogorelo a stoke gotovo da i nije bilo. Za kravu si mogo najbolje imanje uzeti. Ali se brzo sve oporavljalo. Svanula sloboda a volja za životom i boljitkom na sve zaboravi i krenu se naprijed. Govoraše da je sve dozvoljeno bilo, samo je vjera bila zabranjena. Sve si mogo raditi osim krstiti se…Sa svakim si mogo se sprijateljiti, samo si moro s Bogom zanezboriti!
Što si u višem nezboru bio s Bogom to si u većoj ljubavi bio s crvenima. Sve što je bilo vezano za vjeru moralo se preimenovati. Ako ti se rodio sin ni usnu mu nijesi smio ime dati Krsto. Jer bi posjećalo na Krst Časni.
A ako te zabole krsta ti kaži boli me donji kraj. Kad je neki svetac a pogotovo neđelja tada najviše radi i to na kući ali ne počinji sa “A Bože pomozi!” nego sa “Ooo ruk!” Tako njihovo “Ooo ruk!” se sruči u gomilu a naše “A Bože pomozi!” evo traje i danas.
Tako sve promjeniše pa i naš Krstac prezvaše u Donji kraj. Počeše nas zvati Donjokrajci. Nego sa svim tim bi se nekako i moglo nositi da se ne odigra sledeće.
Novi sekretar mjesne kancelarije drug Sreten koji prije rata je bio siromh i nikogovina dokopa se vlasti i moći pa ni more mu do koljena ne bi. U ratu kažu bio poslušnik i partijski čovjek. Likvidiro nekoliko imućnih seljana pa mu sporadi tih zasluga i mjesto sekretara namješteno. Oženi ga fotelja i crvena knjižica i to najljepšom đevojkom u nekolika sela. Na zor mu je dali njeni da se dodvore drugu sekretaru a ona šta će jadna,roditeljska se ne poriče. Privoli novi život nevoljno. Dobi novi dom i ugodniji život ali je muka bila u njenom imenu-Krstinja.
Sreten je predao zahtjev u opštinu za promjenu imena tako da na dan građanskog vjenčanja bude Zvezdana. Da ga asocira na zvijezdu petokraku. Sve se zakaza i vjenčanje i dan prepisa u matične knjige a njoj pripjeti da se navikava na novo ime.
Osvanu i taj dan vjenčanja. Sreten za kuma zvao Đoka prvoborca i predratnog komunistu,nosioca velikog broja ordena i priznanja a njoj za kumu proleterku Jelu sanitetku iz rata.
Rka i svatovi okićeni,ore se ratne pjesme i povelo se Kozaračko kolo. Namještena bina na platou ispred Opštine za matičara,madence i kumove. Slavoluk postavljen ispod kojeg treba da prođu a na vrh njega crvena zvijezda. Zastave vijore i puca se iz pušaka. Mladoženja zadio za rever bočke a na njima Staljin i Broz. Isprsio se u novo odijelo i cipele “britanke”. Ono kad je stigla pomoć od amera i engleza od jaja u prahu, kanta sa povrćem,užeglom slaninom i stotinu drugih čuda i odijela došla. Pa sad ti i Sreten, jadna ti majka, na se metnuo sve, predhodno omastivši brke sa konzervom graška i štucom slanine.
I kumovi se obukli lijepo. Kum Đoko na prsi pripučio svo ordenje pa se nekako navio naprijed, pusta težina ga povila. A Jela splela pletenice a u kike metnula komad papira da dokaže svima i pofali se kako je u ratu tako poštu nosila.
Mladu nagizdili i sredili. Bog joj dao ljepotu i onako a u novom ruhu zablistala još više pa joj nekako i pristajaše ime Zvezdana.
Naroda bijaše mnogo. Pritisli sve ispred i oko zgrade. Neko milom a većina je morala po direktivi biti prisutna. Sve u svemu slila se bila slondžala na vjenčanje godine.
Kad je svatovi dovedoše priđe bini i ona i Sreten i kumovi. Matičar im održa notu o braku i prednostima novog bračnog života,navodeći da mračni dio religijski nije dobra donio nego samo da građanski registrovani mogu imati potomstvo i živjeti životom dostojnog čovjeka. Poče i centralni dio ceremonije i uslijedi pitanje:
“Da li on Sreten Mikulić uzima Zvezdanu Dundić za zakonitu suprugu,da se poštuju i vole i u dobru i u zlu dok ih smrt ne rastavi?”
Sreten digo glavu, zasuko brk pa onako boljševički i ponosno gromoviknu -Da! A iz mase se zaori- Ura! Živio drug Sreten i KPJ.
Kad se smiri vika matičar isto pitanje postavi mladoj. Ona poćuta malo, pogleda u njega pa u nebo pa što je grlo nosi reče:
“Ne,tako mi Boga! Ja nijesam Zvezdana niti sam iz Donjega kraja,nego Krstinja sa Krsca.”
Nasta tajac. Zblanuti Sreten se ukipio i ne kameni a ona se otrže i pobježe iza Opštine pa preko ulice i za kuća nekih nestade.
Nikad se za nju posle nije znalo. Šta je bilo i kud se đela niko ne zna. Nagađalo se se da je nekud u Bosnu i da je završila školu i učiteljica postala. Promjenila ime i pokajala se. Te da je sad uzorna građanka. Vrag će ga znati. Prije će biti da su je uvatili i bacili u jamu neđe a takvu priču proturili da se zataška sve. Ko je smio tada njima prepraviti a da glavom ne plati.
Sretena su smjenili a on bruku nije mogo da podnese nego se objesio o šljivu iza kuće.
Danas, kaže Vukosav, njega niko ne spominje a ni nju ali ako ima pravde treba joj dati prznanje,jer je bila kuražnija no iko iz sela. Ne dade vjeru i ime po cijenu svega. A siguran je da je mučenica obršila glavom isti dan.
