Kolumna: “Biti drugačiji ili ipak ne?”, Anica Ćosović

Biti drugačiji ili ipak ne?

Od samog rođenja smo stavljeni na stub pravde i nepravde, milosti i nemilosti, šansi i gubitaka. Na nama je da li ćemo opstati.

Na svijetu toliko različitih, a toliko sličnih. Rijetki su izuzetak. Mada, kada malo bolje razmislim gotovo da ih i nema. Jer, ljudi smatraju da biti drugačiji nije dobro, štaviše prema njihovom mišljenju to je nešto apsurdno i neprihvatljivo. Žive sa tom mišlju u trci neprekidnih uklapanja u tamo neke šablone i što je najgore sve na isti kalup. Počeli su da liče jedni na druge, iz želje da će se tako dopasti svima. A, nikako da shvate da rade jednu potpuno suludu stvar. I eto, zbog toga je sve manje onih koji su zaista vrijedni pomena. Možda zbog toga što je ta masa jednoličnih slabića uhvatila toliko maha da je veoma teško „istrijebiti“ je. Baš zbog toga često mi se u snu javi neko poput zaboravljenog Majakovskog i upita me da li se taj broj ljudi makar malo smanjio. Tužna, svjesna svega, samo jače prigrlim jastuk i glasno zajecam, znajući da kao jedinka ništa ne mogu promijeniti. Dešava se da se ponekad posvađamo, jer mu vrlo često prebacim za to što se nije borio do kraja. Možda bi danas bilo drugačije. S obzirom na to da živimo u vremenu kada su osude na svakom koraku; od momenta kada izađemo na ulicu, pa sve preko toga, imam osjećaj da sam na nekom skeneru i da svakog trenutka neko treba da me ocijeni za moj osmijeh, izgovorene misli, pa do najbanalnijih stvari o kojima inače ne volim da polemišem, a to je vrijednost garderobe. Ti kritičari su ljudi koji su od nekog bespotrebnog pritiska i zaključivanja kao nagradu dobili samo zakržljali i omekšali mozak. Neko poput mene neće napraviti nikakvu reakciju, smatrajući da te osobe ne zaslužuju čak ni moj pogled, ali ima i onih osjetljivih, ranjivih koje je život dovoljno namučio da još jedan brži otkucaj srca ne bi mogli podnijeti, jer bi to bio okidač njihovog postojanja. Takvi ljudi ili nastave da žive tiho, duboko povučeni u sebe ili reaguju veoma burno, idući i protiv Boga, ali ne zato što su oni manji vjernici od mene ili bilo koga od nas, već zato što su izgubili svaku nadu, pa čak i onu jedinu i najveću, a to je ona koju imamo kada se bespomoćni i povrijeđeni okrećemo nebu i najdublje i najiskrenije molimo.

Budim se… Maločas ogrnuta plaštom takvog života, snažno skidam oklop i uzdižem se mnogo mudrija i veća, shvativši da sada nikako nema odustajanja.

Anica Ćosović