Od ranog djetinstva pišući pjseme, nevješto-dječački, maštah o tome da upoznam jednog znamenitog pjesnika. Posebno ta misao mi se “motala” po glavi kada su u Osnovnu školu “Braća Labudović” kao gosti bili pjesnici i održali nam čas. Među njima je bio i Dušan Govedarica.
Slušao sam njihove rime očaran. Za oko mi je “zapao” brkica koji je šaljivo recitovao dječiju poeziju, pa mi se u tom trenutku učinje veliki, nedostižan i nedokučiv…
Mnogo godina kasnije u ulici Narodnih heroja u zamagljenoj birtiji za stolom ugledah onoga istog brkicu. Pored njega listići sportske prognoze, smotane novine, jedna knjiga a iz pepeljare je lelujao dim sa cigarete pored čašice rakije i kuvane kafe. Zagledan u listiće i neprimjeti da sam ušao.
Pomislih: “On je, Dušan!”
Pozdravih ga, a on preko naočara uprije pogled i iscijedi:
“Zdravo, izvoli sjedi”.
Prihvatih poziv i sjedoh. Rukovasmo se, a konobarica odmah priđe uz pitanje šta pijem. Dok sam naručivao on nastavi da ispunja listić uz izvinjenje da će brzo završiti. Gledam ga krišom i odmjeravam. Od onoga dječačkog utiska da je velik sad mi bijaše nekako mali, sitan ali i dalje onaj isti duh isijava iz njega. Nervozno mrmlja i gužvajući promašeni tiket pita kako se zovem. Posle uobičajnog upoznavanja i razmjene one poznate nikšićke priče ko je kome šta i o rodbinsko-kumovskim vezama, okuražih se da kažem da i ja pišem poeziju.
Podiže pogled preko naočara i reče: “Nećeš se hljeba najesti od toga”.
A ja mu iz unutrašnjeg džepa jakne pružih moje zabilješke. Smota ih u novine i reče:”Vidimo se za sedam dana!”
Dani godina, sedmica vijek, nestrpljenje veliko. Pokajah se što uopšte dadoh pjesme. Kritički kažem sebi -To je loše, on je veliki pjesnik a ja početnik, amater… Sigurno ih je bacio po izlasku…
Ali ipak nekako prođoše dani i na zakazani sastanak debelo podranih. Čekam sa nestrpljenjem. Nedugo evo i njega. Ne nosi ništa u ruke, veselo mi pruži ruku i reče:
“Dobrodošao u klub!”
Sreći ne bi kraja i tako poče sve. Druženje, pisanje, članstvo u Književnu zajednicu Vladimir Mijušković, njegove recenzije mojih knjiga i opet ostah pri onom dječačkom da je velik pisac, pjesnik a sad i prijatelj.
Dušanu
Ćurilo si nadvisio odavno
U “Kofer očev” spakovan Zavičaj
Dok “Braća idu u Goliju”
zemlji i rodu u zagrljaj.
U vječitoj igri pera i knjige.
Iskreni drug,prijatelj,borac…
“Pećina” ogromna skrivena u tebi
“Pometenik”, “Osma” , “Manitovac”…
“Uzda za krila” i “Velika draga”
“Svici sa Bježanije” i “Janičar”
Kada bi “Djeca birala”
Izbor bi bio “Car”
“Zaljubljen sam do ušiju!”
“Elektro pile” i lula “đeda Blaža”
“Androva mucalica”, “Hajka”
“Čudna kuća” i “Tv laža”.
“Kaktusi”, “Zaloga” , “Vito”,
Zajednica druga kuća!
“Almanah uspomena”
Za pokoljenja buduća…
Piše: Miloš Kecojević, književnik