Bez zadrške: Koliko službenika, toliko pravila
Prije nekoliko dana ponovo sam se uvjerila da kod nas često nije najvažnije šta piše u pravilniku, nego na koga ćete naići za šalterom ili u kancelariji. Digitalizacija još uvijek nije stupila na snagu.
Ista procedura.
Isti konkurs.
Ista institucija.
Ali različite informacije.
Jedan službenik traži jedan papir.
Drugi traži taj isti papir i još jedan dodatni.
Treći kaže da prvi nije potreban, već samo drugi.
Četvrti nije siguran šta tačno treba.
A rok za prijavu prolazi.
I sad zamislite nezaposlenu osobu koja pokušava da prikupi dokumentaciju. Ode kod jednog savjetodavca, dobije jednu informaciju. Ode kod drugog, dobije drugu. Vraća se trećem, pa četvrtom. Na kraju više niko nije siguran šta zapravo treba da prikupi.
Da stvar bude zanimljivija, ni poslodavci nijesu mnogo bolje prošli.
I mi pokušavamo da ispoštujemo proceduru, pomognemo kandidatima, prikupimo dokumentaciju i završimo posao na vrijeme. Umjesto toga, dane provodimo provjeravajući da li je papir koji je juče bio obavezan danas i dalje obavezan.
A onda dođete do osobe kojoj se na kraju predaje kompletna dokumentacija.
Ona pogleda papire i kaže:
„Treba samo ovaj jedan.“
Onaj prvi.
I tada se zapitate da li ste vi ludi ili nešto ozbiljno nije u redu sa sistemom.
Posebna ironija je što nezaposlena osoba uzima određeni dokument od institucije kako bi ga dostavila nama kao poslodavcu, a onda mi taj isti dokument ponovo predajemo istoj toj instituciji da provjeri da li je ono što piše u dokumentu tačno.
Dakle, institucija izdaje dokument.
Građanin nosi dokument.
Poslodavac predaje dokument.
Institucija provjerava dokument koji je sama izdala.
Ako ovo nije birokratski perpetuum mobile, ne znam šta jeste.
I tu dolazimo do priče o digitalizaciji.
O digitalizaciji slušamo godinama. Imamo elektronske evidencije, baze podataka, registre i sisteme. Barem tako kažu.
A ipak se i dalje oslanjamo na papire koje jedna kancelarija izdaje, druga prima, treća provjerava, a četvrta tumači na svoj način.
Možda problem nije ni u pravilima.
Možda je problem što ista pravila nijesu ista za sve.
Jer građani ne bi trebalo da zavise od toga kod kojeg službenika su tog dana došli.
Pravilo bi trebalo da bude isto za sve.
Procedura bi trebalo da bude jasna.
A digitalizacija bi trebalo da znači manje papira, manje lutanja i manje različitih tumačenja.
Na kraju najveću cijenu ne plaćaju ni službenici ni institucije.
Plaćaju je građani.
U ovom slučaju nezaposlene osobe koje pokušavaju da pronađu posao i poslodavci koji pokušavaju da im pruže priliku.
A kad nekome na samom početku zapošljavanja napravite osjećaj da se nalazi u lavirintu papira, potpisa i različitih tumačenja, nije ni čudo što mnogi odustanu prije nego što su i počeli.
Jer kod nas ponekad nije problem pronaći posao.
Problem je pronaći pravi papir za njega. 😄
