Anica Ćosović: Tamo negdje iza ponoći

Ležim nepomično na starom trosjedu porodične kuće, dok časovnik na zidu otkucava ponoć.

U daljini se čuje lavež pasa i po neki zvižduk proljećnjeg povjetarca na prozoru moje sobe. Svi spavaju. Oči su mi prilijepljene za plafon. Počinje strujanje starih, izblijedjelih slika i smjeha.
Najednom, pod ruku mi dodje onaj skupi, prefinjeni parfem za “specijalne prilike”, i kao šamar realnosti odvuče me u stranu. Nađoh se u mjesecu decembru, ogrnuta toplim, plavim kaputom i maminim šalom.
Radosno koračam lijepo ukrašenim ulicama. Oči prate treperenje novogodišnjih sijalica. Osjećam kako mi ruke mrznu, baš kao i onda i kako ih hitro krijem u džepove. Treperenje sijalica mi pomuti staklo od naočara i odjednom se nađoh u julu, pokraj bistre, plave vode sa svim onim biserima oko vrata. Vjetar mi pomjeri šešir zajedno sa stranicom omiljene knjige, a na njoj pronađoh i odgovor na svoje pitanje. I dok mi je slana voda golicala preplanulu kožu, osmjehivala sam se toj bijeloj hartiji, slučajno poprskanoj tragovima pijeska.
Začu se odjek zidnog sata. Ponovo sam u svom krevetu. Oči više nijesu zamišljene, a miris je ostao isti.

Anica Ćosović