Miloš Đurđevac
Traje sekund kao vječnost. Usamljenoj i bez sna, čini joj se java negledljiva i neprivlačna, njoj posebnoj i nedodirljivoj.
Savršenstvo se prostire u nepreglednost, a horizont se širi svakim novim zrakom. Sunce stidljivo viri i muči se, sve iz drugog plana. Nebo, pejzaž u pejzažu, daje lažnu sliku pravog stanja. Rumena i nejaka, strasno odaje utisak ljepote i savršenstva. Buntovno se drži i prkosi zloslutnim naletima okoline. Latice se lagano njišu i jednobojnu okolinu oživljavaju samim postojanjem. Tragova u snijegu ni na vidiku, a tek poneki zov čuje se u daljini. Nema naznake puteljka koji bi odveo zalutalog putnika dalje. Sve je obuzeo mraz.
A ovo atipično stvorenje to ne voli. Nije ni čudo što je ova rumena ruža usamljena, s obzirom na njenu vrijednost i ljepotu. Nije svijet sposoban održati je i prihvatiti ovakvu, specifičnu. Zar da se ovakva nadarenost rasipa na bilo koga? Dovoljan joj je jedan par odanih očiju, nježne ruke sa promrzlim dlanovima i vrelo, neiskvareno srce. Naizgled malo, a dubljim promišljanjem ovo se čini rijetko i traženo, samo kod slične duše prepoznato.
Ne može bilo ko spoznati ovakvu iskru i neće svačije oko ugledavši je zasijati. Nije svačija, zato je i posebna.
Miloš Đurđevac
