Anica Ćosović: Ožiljak

Zamišljeno sjedim ispred staklene pozornice, zbunjeno se oslanjajući za njene okvire. Pažljivo osmatram svaki ugao sobe, a onda se odjednom zagledah u centar te bistre površine.

Vidim gomilu sitnih i gomilu krupnih briga. Vidim uspomene i vidim sjutra. Sada već bojažljivo gledam taj lik, i što ga više gledam manje mi se dopada. Odjednom se radja nezadovoljstvo, nezahvalnost, samosažaljenje. Okrećem se iza i vidim mnogo “savršenih” ljudskih figura. Na njihovom licu nema nijedne bore, nijednog zvjezdanog sazvežđa. Vraćam se u početnu poziciju, zatvaram oči i suze same kreću plesti svoju mrežu. Roletne su spuštene. Kiša je već počela da pada i cijeli pejzaž se stapa sa mojom unutrašnjom, sadašnjom karikom.

Uzimam jastuk, sklapam oči i opet počinjem borbu sama sa sobom. Žalim što večeras neću otići na tu proslavu, kojoj sam toliko željela prisustvovati. Jedan od razloga je ožiljak na mojim leđima, jedno cijelo životno poglavlje i kofer pun crno bijelih slika. Ali, ko to zna… Ljudi samo vide dugu, svijetlu nit i ta haljina mi neće lijepo stajati. Ma koliko željela da ga sakrijem, nije uvijek moguće.

Dokle ćemo više živjeti u svijetu lažnih osmijeha i savršenosti? Savršenost ne postoji i svaki naš ožiljak je samo dokaz koliko smo savršeno prebrodili neku stepenicu ovog surovog života. Zašto da se krijemo i spuštamo glavu kad svako od nas ima nešto što ga odvaja od drugih? Moramo prvo zavoljeti sebe. Jer, sve je pod ovim parčetom neba prolazno i jedino što ostaje smo mi, bistra pozornica i naši ožiljci. Nemojte dozvoliti da oni nestanu, pobjegnu negdje unutra. Ako se to desi, mnogo teže se liječe i mnogo više bole.

Podigla sam roletnu, otvorila prozor, pojačala omiljenu pjesmu, zagrlila sebe i srećnija nego ikad zaplesala u toj haljini golih ledja.

Anica Ćosović