Novak Koprivica: Era starih vremena i uspomena
Sjedeći u okolnom parku na drvenoj klupi koja govori o pozamašnom broju generacija koje je iznjedrila i ispratila i posmatrajući zalazak sunca, onako topao i gizdav, pojavi mi se u srcu pregršt događaja – kao da je već bila ispisana knjiga čije sam periodike nostalgično listao.
Razmišljam o ne tako dalekom djetinjstvu i eri uspomena koji postaše, čini mi se, fusnota koju zaboravljamo da pročitamo. U posljednje vrijeme želim da se desi repriza onog filma koji mi je i koji nam je ostao urezan u pamćenju i pinovan u sjećanju.
I dalje sam premlad da bih se osjećao ovako arhaično pa mi je teško početi od nekog prologa konkretno koji je obilježio stara vremena kao okosnicu djetinjstva. Sve to mi se čini kao neka mozaična slagalica koju ne uspijevam da složim u vremenu moderne telefonije jer nedostaju nekolike puzle za njenu upotpunjenost.
Jednostavno, uživali smo u svakom trenutku, grabežljivo prihvatali sreću, sanjali o igri, maštali o budućnosti i, što je najbitnije, znali smo definiciju ljepote življenja koja je danas duboko sakrivena i latentno prašinjava u tajnoj fioci. Sjećam se onog vjernog otiska, nesputanog i ,,drskog” fudbala sa plastičnom bocom i dvije daske ili dva kamena, ,,krađe” komšijskih trešanja i višanja, često ženske eme esese, gađanja nezrelim džanjama, padova i lomova zbog onog ,,đavoljeg” dječijeg nestašluka! Puni života i elana što bi stariji rekli, nijesmo znali za odmor, bilo da je napolju oštar sjever ili blag povjetarac, deset ili trideset stepeni, pa čak sunce ili kiša. Prisjetim se i da je vrijeme za ručak bilo teško ispoštovati, pa onako umoran od one ,,vragolije” dobiješ mazu od skorupa, krema ili nezdrave paštete tek onako da ispoštuješ trenutak važnog obroka i zasitiš prazan želudac. Neočekivani doručci, kasni ili preskočeni ručkovi i ponoćne večere poslije kojih je bila aktuelna žmurka, lozinka, ćorava baka i masna fota su samo neke od neuočljivih i portabilnih djelova arhive. Šiškama ukrašene muške ili vatrometom šnalica popunjene ženske frizure – to je bio nezaobilazan trend!
Sve u svemu, znali smo za kult djetinjstva! Jedino što meritorno i trenutno priželjkujem je teleport u vremeplov, onaj dječački interval, dragocjeni medaljon prošlosti i mladalačka etapa koja je uvijek bila dekor i koja ni na jedan individuum nije ostavila tričav utisak ili lošu impresiju.
Nego, vrijeme je dželat, vrijeme je uzus, terminski kalup i smjeran volej! Samo se nadam da smo mi pod ovim plaštom, ako smijem napisati, odraslih, zadržali onaj dječiji impuls koji ne zna za kraj, status gorkog vilajeta i sebičnog odrastanja!