Novak Koprivica: Sudbinske šine slučajnog voza
Gledajući na satu boje smaragda zastaralog dizajna, mjesto, vrijeme i datum polaska drugog večernjeg voza, osjećam da mi iz grudi izranja gordi vapaj koji je sve vrijeme igrao dosadan i nespokojan ples u raskoraku sa glavnim tokovima rubnih oblasti.
Ostala su samo još dvadeset dva minuta do ukrcavanja, a meni se po mislima roje, u ovom nemilom i nimalo zahvalnom trenutku, nostalgične periodike i stvari sa istorijskom patinom – a još ni krenuo nijesam. Posle prvobitnog zatišja oko mi zapazi jednog starijeg sijedog muškarca koji iz svog kožnog braon kofera izvadi fotoapart, vjerovatno sa namjerom da ga jedna takva razglednica sa željezničke stanice iznad koje žice štrče i kamena se temelji zgrada u kojoj žive sastanci i rastanci na peronima iz prošlog vijeka, podsjeti na priče pretočene u zdanja, ali i odbrani od nepouzdane katarze.
Posljednja tri minuta otkucavaju, čujem peronsku pištaljku i škripu metalnih točkova po pruzi u nekoj dalekoj blizini dok mi oko suzi, a kroz njega nikako da dopre ljepota grada sa kojim se pozdravljam. Na karti nema broja, relacija mi je nejasna misao koja se bori sa preostalim nervima za posljedni preokret, a vrijeme poput pješčanog sata curi za ulazak u mračni nejač i nezagrijani vagon prošle etape.
U uskom hodniku se ne mimoilazim sa ljudima jer je voz prilično prazan, već sa vazduhom koji je poprimio miris, u mom slučaju i vizuelni talog i zvučnu senzaciju nekog novog i spolja drugačijeg slikarskog kompasa. Očima žudno upijam rustični oker enterijer kupea i lesonit kojim je sve obloženo pa tako djeluje kao da je vrijeme u dalekom trenutku stalo, a prizanću, osjećam i mirisni krik star, sigurno, pola vijeka.
Znatiželjan i mlad, suvog džepa, podsjećajući na fizički rasap ljudskog obličja, nenaspavan i zamišljen se uputih prema zelenom štof sjedištu, po svemu sudeći skromnom štivu koji na jednom mjestu bijaše pocijepan. Pored njega je meditirala siva zavjesa nalik šatorskom krilu, srolana sve do momenta kad je tanano navukoh urpkos mjesečini koja je slabo obasjavala grafit ispod prozora pored kojeg sam sjedio.
Ljudi je veoma malo, samo poneka glava viri, a sjedišta su mahom ostala prazna. U skoro pa praznom vozu ugledah momka u plavom duksu sa slušalicama u ušima klimajući glavom u ritmu muzike, iza čujem šuškanje papirom, čini se da je neko već ogladnio i izvadio večeru iz skromnog ranca na leđima, a vjerujem da je teška prilika da to bude neko pečeno meso kao nekad. Nekolike starije gospođe su čitale novine i žutu štampu sa blago podignutim obrvama s toplinom i čežnjom. Ipak, većina ih je spavala, a ja sam, smatrajući sebe strancem među domaćim ljudima, bez želje da dumam nad izvorom riječi, žudio za slobodom tupo zagledan raširenih zjenica u dalinju zamišljavši škripove klisura u kojima me je gonilo teško breme od kojeg usud vrvi.
Uvidjevši da je oko mene samo gusto šipražje, priheftan za svoje sjedište kao galiot koji vesla ne znajući gdje je vozilo namjerilo da ide i kakav teret nosi, blago spuštih glavu na rame utonuvši u sudbinski san sa samo jednom željom i uslugom prije njega. Iako će me iz sna trgnuti tokom noći kloparanje lokomotive po šinama, nadam se da će osvanuti svježe jutro sa sunčanim zracima koje će odbijati zavjesa pored koje sjedim i da ću istog trenutka pri izlasku iz voza, stati na šinu sa kojom ću biti povezan sa mjestom sa kojeg sam krenuo, jer, ipak, sve ove šine su naše, sve one su među sobom povezane.
