Žena s bočicom istine u rukama-Šćepan Popović

Stigla je
S pticama
Po kiši
Vozom
Nije nosila kofer
U ruci samo mala bočica istine
Gavrani na odmoru
Drveće pomalo smoreno
Ljudi mrtvi
oko nje se njišu
Vjetar kao da ih nosi
Raspoloženje tugaljivo
Niko je nije primjetio
Niko je nema
Niko je i htjela da postane
Kao smrt.
Tiha
Ubojita
Sramna
Razborita
Poetičnost ludila
Sintagma suprotnog
A peron je čekao na nju…
Sa njenom malom bočicom ludila.
A ko je bila?
Otjelotvorenje smrti u vjetru ljepote
Prošlost što je progutaše strahote
Ljubav?
To svakako…
Niko tako kao ljubav grozan
Život skrušen, srozan
Ništavan.
A na vratima je stajao On
Sa duhom u očima
Rukom na srcu;
Trebalo ga je pridržati…
Lagan krik njene uobličene duše
Ili dijela što je od nje ostalo…
Čulo se
A niko se
Okrenuo nije.
A napolju kiša
Zaliva!
Možda će jednom i svanuti sunce
Ženi
S bočicom istine u rukama.
Šćepan Popović