IODIDE,milos kecojevic

Zduvać je u narodnom predanju onaj koji je imao sposobnost da zaštiti od vremenskih nepogoda, vjetrova, oluja, grada i velikih kiša. Takođe i od drugih zduvaća i svake druge đavolje sile koja bi zaprijetila selu.

Sa tim zlim pojavama su se sukobljavali tako što bi im tijelo napuštala duša i odlazila tamo đe prijeti opasnost. Borba bi bila velika i jaka kad bi se duša vratila u tijelo, a zduvać se probudi u znoju. Što znojaviji i umorniji to je i borba bila veća. Ovakvi ljudi su se rađali u košuljici. To je nekakva opna kad se rodi,pa bi se po tome znalo da će dijete biti nadareno nekom silom. Majke bi tu opnu čuvale i krile. Kad bi nje nestalo nestalo bi nadarenosti i sile. Kažu da je Šćepan rođen u košuljici, a ojađela LJubica kad ga je rodila nije znala šta je to niti šta da radi. Prepala se i košuljicu spalila. Zato je Šćepan imao šoravo lice. Svo lice mu je bilo perutavo i osuto.
Zduvaći jednog mjesta su se borili ca zduvaćima iz drugog mjesta i nanosili, uz pomoć vjetra i oluje, gradonosne oblake na njihovu teritoriju.
Nije rijetko da su opsjedali tijelo nekih životinja, čiju bi snagu koristili u borbi. Čudni su ti ljudi-zduvaći. Ne kaže naš narod zalud udarile zduve u manite. To ti je ono kad vjetar svom silinom udara i nosi sve pred sobom. Poznati su zduvaći u našem narodu odavno. Najpoznatiji je Mato Glušac. On ti je bio zduovit, a i proricao je. Kažu da je svakom kome je prorek’o pogodio. No, neću vam o Matu pričati, nego o ovoj našoj zduvi u selo.
Stefan je bio kao i svaki drugi težak. Običan čovjek, veliki radnik i poznata poštenjačina u selu. Imao je sedmoro đece, a oženjen od najuglednije kuće u plemenu. Ne bi je oni dali Stefanu da odista nije bio ljudeskara. Imanje dobro, stoke dosta i sve je to stečeno velikim radom i trudom. Naizgled, to ništa ne bi bilo čudno da se ne poče ćućkati po selu da je zduovit. Kad bi nalećelo nevrijeme samo bi njegovu njivu zaobišlo. LJetinu vazda pokupi lako s hairlom, što bi se reklo. A zimi niđe ćuvka vjetra oko njegove kuće. Doduše, neki su tvrdili da je i selo spašav’o od nevremena.
Ima jedan ogromni val na sred sela. Nijedna kuća nije veća od njega. Milun se kleo da je vidio Stefana kako ga na malom prstu iznese na vrh sela u sred strane. Možda i nije, ali je ostalo zagonetno kako kamen sa sred sela u strani više sela. Sve bi ovo ostalo na ćućkanju da se ne odigra sljedeće.
Jednoga dana Stefan iznenada zanemože. Zdrav zdravcit čovjek poteg’o umrijeti. Bogu dušu Bog je neće! Muči se jadni Stefan, a lijeka nema. Ječi k’o ranjenik, na svako malo samo drekne : Aooooj! , k’o da ga neko bije.
Naredi ženi da dođe do mene i kaže da iz istih opanaka dotrčim k njemu. Ja tako i učini. Uđoh u kuću, a on pocrnio k’o zivt. Dade mi znak da sjedem kraj njega, a ostalima naredi da izađu.
-Moj Jovane, ja ti ne mogu ostati živ ako mi ti ne pomožeš, a možeš ako ‘oćeš. Ja sam zduvać i iz dotičnog sela me onaj zduvać Jevrem nadjak’o i ubi me. Noćas idi u planinu sam, a ponesi samo jedan dugački štap i ništa više. Kad dođeš u Crveno Ždrijelo, tu čekaj. U jedan vakat će naići dva baka, bijeli i crni. Ja sam ti onaj bijeli, a crni je Jevrem. Mene propušti, a crnog dobro ošini tom tojagom. Ali pazi bijelog, nemoj da ti jadna majka nije, nego crnog. Aj poitaj ako misliš da ti preteknem.
Skočih bez riječi, zatečen sa svim što sam čuo i izađoh iz kuće. U mislima se uputih planini, a usput ubrah dobru drenovu tojagu. Idem ka Crvenom Ždrijelu, a sve mislim suludo je. Kakvi bakovi i kakvi bakrači. To Stefan bunca u bolesti. S tim mislima banuh na Ždrijelo. Sjedoh na jedan kamen i izvadih duvansku kesu. Smotah cigar i zapalih. Dok pušim mislim, a izgori duvan ja ću nazad. U tim mislima i mjesec izađe iza oblaka i obasja čitavo Ždrijelo. Crvene se grede iznad po kojima i dobi ime. Tišina planine nekako me umami i na tren zaboravih zašto sam tu. Iz misli me trgnu nekakav tutanj i vriska. Skočih sa kamena, a dokopah onu tojagu. Za tren se stvori da ce niz Ždrijelo ćeraju dva baka, baš onakva kako mi Stefan ispriča. Bijeli i crni.
Naćero’ galonja onoga bjelana. Kad ga sustigni, rkni ga rogovima đe stigni. Pršti kamenje pod njima, bi rek’o sipaju varnice. A iz nozdrva im bijela pjena udarila. Bjelan bježi i posrće, a galonja mnogo krupniji i jači, olako ga stigne pa ga pikne rogovima đe utrevi. Nekad u slabine, nekad u kulju, a nekad u vrat. Krv lije iz bjelana i lipti na sve strane. Skamenjen gledam dok se u jedan čas obretoše preda me. Ja ti popušti onoga bijelog, a kad naiđe galonja njega dobro ošinuh neđe po sredini. U tom trenu i oni prolećeše i nestadoše iza nekih greda. Opet nasta tišina i tajac, a ja se primakoh selu.
U tom i svanu. Uputih se pravo Stefanovoj kući. Kad joj se primakoh, a Stefan me dočeka riječima:
-Dobro doš’o Jovane, spasitelju!
Ostah u čudu. On zdrav zdravcit-ćipik! K’o da nije sinoć bio na umoru. Privatih Boga, pa uđosmo u kuću. Odma’ se na siniji obrete i rakija i kava. Narezaše ovčjeg suvog mesa. Uz razgovor i piće provedosmo nekolika sata. Neko donese glas, u susjedno selo, iznenada, umro Jevrem. Usred noći ga srce izdalo. Groma čuo nije. Pomislih, nije srce no moja drenova tojaga.