Zdrav rast i razvoj djece je uslovljen znanjem i percepcijom roditelja, kao i socio-kulturnim kontekstom u kojima djeca i porodice žive, zaključci su nove studije koja je objavljena u prestižnom časopisu „Obesity Facts“ (ISSN 1662-4025).

Studija pod naslovom “Percepcija roditelja o statusu težine djece u 22 zemlje: Evropska inicijativa SZO za nadzor gojaznosti djece: COSI 2015/2017 (Parental Perceptions of Children’s Weight Status in 22 Countries: The WHO European Childhood Obesity Surveillance Initiative: COSI 2015/2017)” sprovedena je u okviru međunarodnog projekta „The WHO European Childhood Obesity Surveillance Initiative (COSI)“. Opsežnu međunarodnu studiju potpisuje grupa autora iz 22 zemlje, okupljena oko Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), dok je dio aktivnosti sproveden uz podršku istraživača sa Fakulteta za sport i fizičko vaspitanje Univerziteta Crne Gore.
– Rezultati naše studije naglašavaju činjenicu da je 64,1% roditelja tačno kategorisalo status težine svog djeteta u odnosu na tabele rasta SZO. Međutim, vjerovatnije je da su roditelji potcjenjivati težinu svog djeteta ako dijete ima prekomjernu težinu (82,3%) ili gojaznost (93,8%). Roditelji su češće potcjenjivali težinu svog djeteta ako je dijete bilo muško, odnosno ako je roditelj imao niži obrazovni nivo, ako je pitan otac, a ne majka, ili ako je porodica živjela u ruralnom području. Sve u svemu, indeks tjelesne mase (BMI) roditelja nije bio snažno povezan sa potcjenjivanjem statusa težine djece, ali je postojala značajnija povezanost u nekim zemljama – ističe prof. dr Stevo Popović, vanredni profesor na Fakultetu za sport i fizičko vaspitanje Univerziteta Crne Gore.
– Naša studija dopunjava trenutnu literaturu o faktorima koji utiču na percepciju roditelja o statusu težine njihovog djeteta. Javno-zdravstvene intervencije koje imaju za cilj promovisanje zdravog rasta i razvoja u djetinjstvu bi trebalo da uzmu u obzir znanje i percepcije roditelja, kao i socio-kulturne kontekste u kojima djeca i porodice žive. Dalja istraživanja su potrebna da bi se razumjela dinamika komunikacije sa roditeljima, posebno sa očevima i roditeljima dječaka, kako bi se osiguralo da porodice imaju tačno razumijevanje rizika od gojaznosti i pristup resursima i podršci za prevenciju i upravljanje gojaznošću u djetinjstvu. Kontinuirana svijest i implikacije gojaznosti kod djece zaslužuju veću pažnju zainteresovanih strana, uključujući roditelje, školsko osoblje, zdravstvene radnike i savjetnike za politiku. – zaključuje Popović.