Vukašin Stojanović: Medicina je uzvišeni životni poziv koji zahtijeva puni altruizam

 

Vukašin Stojanović je 26-ogodišnji Nikšićanin koji je zaposlen kao ljekar tima za hitnu medicinsku pomoć Crne Gore, a paralelno je i doktorand i saradnik u nastavi na predmetu Anatomija na Medicinskom fakultetu u Podgorici. Vukašin je i dobitnik nagrade Univerziteta Crne Gore (UCG) za najboljeg studenta u generaciji, a uz sve titule stiže da bude i ono ključno- human, i svojoj profesiji posvećen mladić, iz čije svake rečenice zrači stručnost, empatija i ljubav prema čovjeku.

Čitajući tvoju biografiju, djeluje kao da su sve te nagrade i titule koje zahtijevaju i vrijeme i inteligenciju i posvećenost… tebi došle tako prirodno, sa lakoćom. Da li je dječak koji je tek završio nikšićku OŠ “Braća Ribar” imao viziju budućeg sebe kao uspješnog doktora, asistenta u nastavi?

Svaki uspjeh je rezultat dugotrajnog napora i posvećenosti, čak iako nekad izgleda da titule i priznanja dolaze spontano. Iza velikog broja nagrada čiji sam dobitnik u toku i po završetku studija, kao i mog sadašnjeg zvanja stoje uložene godine truda i odricanja, ali kada volite ono što učite i radite, sve je mnogo lakše. Osim ljekarskog posla, angažovan sam kao saradnik u nastavi na predmetu Anatomija na Medicinskom fakultetu u Podgorici, što je jedan vrlo lijep segment mog rada, s obzirom na to da uživam u prenošenju znanja mlađim kolegama. Mogu reći da mi veoma prija rad sa studentima, iako je često izazovno uklopiti obaveze na fakultetu sa svojim primarnim poslom u hitnoj pomoći.

Završio si nikšićku opštu Gimnaziju, a s obzirom na to da si kao nosilac diplome Luča I bio podjednako uspješan u većini školskih predmeta, šta je prevagnulo u odluci da život posvetiš baš medicini, i to u Crnoj Gori?

O medicini sam kao budućoj profesiji maštao odavno, ali ne mogu reći da sam oduvijek i isključivo želio biti doktor. Uvijek su me najviše privlačile prirodne nauke, a iz velike znatiželje o građi i funkciji ljudskog tijela rodila se ideja o upisu medicine. Medicinu doživljavam kao fantastičan spoj fundamentalnog i primijenjenog znanja, s obzirom na to sve ono što naučimo u toku studija ima najhumaniji cilj – pomoći čovjeku kojem je to potrebno. Odluku da upišem medicinu donio sam kao gimnazijalac, a pri upisu nijesam imao alternativu. Izbor je bio jasan – medicina i ništa drugo. I sada, sedam godina kasnije sam istog stava, jer mogu reći da sam se zaista pronašao u toj profesiji. Iako zdravstveni sistem u našoj zemlji nije na zavidnom nivou i zahtijeva značajna ulaganja, smatram da svojim ostankom ovdje mogu doprinijeti njegovom unaprjeđenju. Cilj mi je da znanja koja steknem u toku budućeg usavršavanja koje će neminovno biti van naših granica, iskoristim da pomognem ljudima u Crnoj Gori.

Da li su postojale prepreke i odricanja na tvom profesionalnom putu, i ako da, koja?

Medicina je sinonim za dugotrajno učenje i višegodišnje odricanje, tako da ne mogu reći da mi je put školovanja bio lak. Trajanje studija je nešto što medicinu odmah izdvaja od ostalih fakulteta, a prva asocijacija na studente medicine su knjige sa velikim brojem stranica, tako da je neophodno vrijeme kako bi se uspješno savladala ogromna količina gradiva. Prosto se naviknete na to da malo redukujete svoj socijalni život, što mogu navesti kao “cijenu” za uspjeh. Međutim, ja te prepreke i odricanja više doživljavam kao izazove koji se moraju savladati na profesionalnom putu, što i nije toliko teško kad nešto iskreno volite.

Koliko si u sebi pronalazio motivaciju i snagu koja te je tjerala naprijed na putu ka sticanju znanja, a koliko su ti podstrek dale spoljašnje okolnosti, profesori, priznanja Univerziteta, Opštine?

Ljubav prema onome što učim mi je bila najveći podstrek na putu sticanja znanja, ali sve to ne bi bilo moguće bez ogromne podrške moje porodice i prijatelja. Naravno, svoje zasluge imaju i profesori koji su nam nesebično prenosili svoje znanje u toku studija. Kao kruna mojih uspjeha na osnovnim studijama izdvajaju se nagrade koje sam dobio od Univerziteta Crne Gore kao najbolji student Medicinskog fakulteta u generaciji, kao i Opštine Nikšić. Neizmjerna je satisfakcija koju osjećam kao nosilac tih priznanja, ali moram priznati da su me dosta i obavezale na daljem putu profesionalnog angažmana i budućeg usavršavanja.

Kao mladi 26-ogodišnjak zaposlen u Zavodu za hitnu medicinsku pomoć Crne Gore, susrećeš se sa uznemirujućim scenama svakodnevno. Kako uspijevaš da pronađeš balans između profesionalnosti i naglašene empatije koja se može javiti u susretu sa ljudima kojima je potrebna pomoć?

Posljednjih 5 mjeseci radim kao ljekar u timu za hitnu medicinsku pomoć što je vrlo izazovan posao za mladog ljekara. Mogu reći da sam za vrlo kratko vrijeme uspio da se osposobim u zbrinjavanju urgentnih stanja, a satisfakcija koju osjetim nakon uspješne intervencije je neopisiva. Iako dajemo sve od sebe, nekada se suočavamo sa neminovno lošim ishodom liječenja, jer ipak nijesmo svemogući. Empatija je uvijek prisutna, ali prosto je neophodno da zauzmemo profesionalan stav i ostanemo pribrani i u najtežim trenucima. Mi iz hitne pomoći smo gotovo svakodnevno svjedoci vrlo nemilih i uznemirujućih scena, koje zasigurno ostavljaju trag na sve zaposlene, jer i mi smo ljudska bića. Međutim, dinamična priroda posla kojim se bavim vrlo brzo učini da svoju brigu preusmjerimo na drugog pacijenta kojem smo potrebni.

Šta čini “dobrog ljekara”, znanje, empatičnost, oboje ili nešto treće?

Kažu da samo dobar čovjek može biti dobar doktor, te smatram da je to krilatica koja je univerzalna i ne mora se odnositi samo na ljekarsku profesiju. Dobrog doktora čine i znanje i empatija, kao i profesionalan i etičan pristup u svakom trenutku svog života i rada.

Koji su tvoji profesionalni planovi za budućnost? Da li vidiš sebe sjutra u svojoj zemlji ili inostranstvu?

Paralelno sa radom u hitnoj pomoći, angažovan sam i na akademskom planu, budući da sam doktorand i asistent na Medicinskom fakultetu. Planiram upis specijalističkih studija u narednom periodu, a definitivnu odluku o grani medicine još uvijek nijesam donio, mada sebe više vidim u internističkim nego hirurškim granama. Moje buduće usavršavanje će dijelom definitvno biti u inostranstvu, ali ću znanja i iskustva koja tamo steknem primijeniti u našoj zemlji.

Šta bi poručio našim mladim čitaocima, možda i budućim doktorima, koji planiraju poći tvojim putem?

Moja poruka čitaocima portala bi bila sljedeća: Vjerujte u sebe, slijede samo svoje, a ne tuđe snove, a ukoliko želite da se bavite mojim poslom budite spremni da mnogobrojna odricanja, koja će vam se isplatiti samo ako iskreno volite to što radite. Medicina je mnogo više od profesije i samo ukoliko joj se iskreno posvetite, možete spoznati sve njene čari. Velika je privilegija studirati medicinu, a ljekarski poziv je jedan od najuzvišenijih. Ukoliko ste spremni da svoj život posvetite čovjeku u svakom smislu te riječi, onda je medicina pravi izbor za vas!