Vučetić: Divim se umjetnosti, volim da zapjevam i zapišem ako mi se koja riječ učini lijepom ili važnom

“Tijana je neko ko se u jednoj rečenici opisuje željom i vječnom težnjom da postane čovjek. Ništa više, ali ni manje od toga. To “manje” i niže od ljudskosti sam odlučila da odbijam po svaku cijenu jer smatram da društvo guši previše nekih drugih ideala i da se često sam Čovjek zaboravlja. Ukratko, rečena je suština mog opisa, kom se, katkad, može pridodati da se divim umjetnosti, volim da zapjevam i zapišem ako mi se koja riječ učini lijepom ili važnom. Studiram arhitekturu i posmatram svijet kroz uglove i obrnute perspektive. Da li vrijedi to moje djelce, još uvijek se ne može znati, kao ni da li ću dospjeti do cilja, mada je rečeno:

“Nada nema pravo ni u koga,

do u Boga i u svoje ruke”, započinje priču o sebi naša mlada sugrađanka Tijana Vučetić.

Tijana je pjeva u horu, bavi se folklorom i studira aritekturu, i vjeruje da će “zaslužiti” da postane pjesnik. Jer, kako kaže takvo zvanje treba zaslužiti, i ona se nada da je na dobrom putu, ali rad, red i disciplina tek je čekaju. O svemu tome ona će pričati za naš portal.

Prije svega, hvala na lijepoj riječi. U mnogome, to što radim i aktivnosti u koje se uključujem nijesu neka nasledna crta. Istina, imam članove porodice koji se takođe direktno ili indirektno bave književnošću, čak i tata nekad posluša inspiraciju, pa takođe napiše pjesmu u lirskom ili epskom duhu, ali nikada se nije time ozbiljno bavio, niti afirmisao. Sa druge strane, pjevanje je neki potpuno drugačiji dar. Moguće da se u prošlosti iza teškog života u Hercegovačkom kršu ili među Vasojevićima i krio neki raskošan glas, ali vjerujem da za pažnju i njegovanje talenta nije bilo previše prilika. Ipak, ostaje samo da o tome razmišljam i na zdrav način se potrudim da usavršavam ono što mi je od Boga dato.

Odmalena pjevaš u horu, pjevaš etno pjesme, snimala si i solo projekte. Reci nam nešto o tome?

Ne znam tačno kada sam počela da pjevam, negdje u toku osnovne škole, kao solista u KUD-u.. Zatim hor, izbor od kojeg ne odustajem i koji me je mnogo čemu naučio, i dan danas je jedan od mojih redovnih aktivnosti, a prvi solo projekat desio se u istom periodu. Pronalazim se i uživam u muzici. I dalje formiram neki sopstveni stil, pri čemu imam veliku podršku porodice i prijatelja. Trudim se da napredujem i da sav taj sadržaj ima svoj kvalitet, da ne bude riječ samo o broju i mojoj ličnoj promociji jer je muzika, pogotovo etno pravac koji slijedim, mnogo više od toga.

Učestvovala sam obično na nekim opštinskim i državnim takmičenjima koja su promovisala tradicionalno nasleđe. Prva nagrada došla je kao ohrabrenje, kada sam imala 15 godina. U pitanju je festival „Etno pjesma mladih“, ujedno i prva kompozicija koju sam studijski obradila, a skoro sam bila i dio slične muzičke priče, pa ovih dana radimo baš na tome – dobila sam priliku da obradim novi cover i zadatak je vrlo zahtjevan, ali ni motivacije ne manjka, te se nadam da ćemo svi zajedno (organizatori i ljudi koji su omogućili nagrade) biti zadovoljni i da ću opravdati ukazano povjerenje.

Što se tiče repertoara, izbor je bio i ostao isti do danas, a nemam želju ni da „eksperimentišem“, kako mnogi predlažu, niti da mijenjam ono zbog čega sam zavoljela da pjevam. Etno muzika znači očuvanje tradicije, našeg narodnog kulturnog blaga, a duhovna, sa druge strane, je slava Tvorcu i bijeg od surove današnjice. To su žanrovi koji odgovaraju mom glasu i mom ukusu. Varijacije su moguće jedino u nazivima, ako govorimo o tome da te pjesme ljudi tretiraju kao rodoljubive, izvorne, narodne i sl. Opet, i to volim, jer daje mogućnost da ih svako doživi po svojoj mjeri. Publika je u toj branši slobodna i slobodnomisleća, među njima se rasplamsava takav osjećaj sve više, tu se susreće mladost i starost i ničega nema viška, a svaki izvođač dobija priliku da pokaže svoju različistost. Komercijala je, pak, previše surova, previše ista, isprogramirana, a neki tektovi su pravi genocid nad umjetnošću i kulturom. To nije muzika koju vidim pored svog imena, zato ne izlazim iz okvira tradicionalnog i već dobro poznatog, a melodija i tema je toliko da ih niko, pa ni ja, ne može opjevati do kraja.

Rado se odazivam na sve pozive, nastupe, koncerte koji promovišu slične vrijednosti. Najčešće sam tu, u rodnom gradu, na događajima koji se odvijaju u Zahumlju, Parohijskom domu, u hramu, pozorištu.. Bilo je nekih dešavanja i u Gradskoj kući, na promocijama i sl. Ne biram i ne odlučujem o učešću po mjestu, već po prirodi i samom konceptu. Jedino mi je bitno da se radi s ljubavlju. Onlajn platforma je bila malo življa u posljednje vrijeme, tako da smo se družili putem YouTube kanala koji nosi moje ime i svi zainteresovani mogu pogledati kako to izgleda.

Folklor je prvi krivac za sve to što radim danas. Krenula sam sa sestrama u „Zahumlje“ kad i u školu.. Hm, možda i prije. To bi vjerovatno majka bolje znala, ona je u tom periodu pratila naše rasporede. Bilo nam je zanimljivo, djeca to vole, a vremenom je preraslo u pravo zadovoljstvo, putovanja i druženja. I, opet, tradicija. Sve što je za nju vezano, mene zadivljuje, pa eto i najprostijeg objašnjenja zašto baš folklor.

Pjesnik je, recimo, Desanka Maksimović ili Matija Bećković. I to moji omiljeni pjesnici. Takvo zvanje treba zaslužiti. Ja se nadam da sam na dobrom putu, ali rad, red i disciplina me tek čekaju. Ljubav prema poeziji je jedna od najvećih ljubavi koje u meni žive. Poezija je vrlina cijeloga svijeta, veća i ljepša od svih naših vrlina. Ona je strana samo nekome ko odluči da se pred poezijom zatvori, a koji svoje srce rastopi – e njemu je melem, i lijek, i dar.

Tematika takođe nije i ne može biti jedna riječ, barem ja to tako razumijem. Ne može se pisati o nekoj temi tek zato što je popularna ili se od tebe očekuje da daš odgovor. Ja pišem o svemu što me inpiriše, a takvih stvari je mnogo. Naravno, ovo što kažem o temama, odnosi se i na vrijeme. Bude dana kada sam, na primjer, okupirana fakultetskim obavezama, pa prođe neki period da ništa ne zapišem. Nekada jednostavno „neće“ ili mi riječi ne padaju na papir onako kako sam zamislila, pa napravim pauzu. Ne silim. I mislim da je to dobro primjenjivati u svakoj djelatnosti. Nisam od onih koji po svaku cijenu moraju završiti pjesmu u jednom dahu. Neke sam pisala i danima. Oblikujem dok mi se ne svidi. I, da se vratim na pitanje, teme su razne. Svakoga dana je oko mene neko ili nešto što je inspiracija svojim djelom ili postojanjem. Treba da se fokusiramo na to: na ljepotu, na pozitivu, na dobra koja nas okružuju, iako pjesma može biti i te kakva kritika svemu suprotnom, samo dok se njome ne manipuliše, nego teži pravoj vrijednosti.

Kao što rekoh, eto, u prethodnom odgovoru – inspiracija je svuda. Toliko je svijet jedno čudesno mjesto. Samo pomisliti na prirodu, kao beskrajno bogatstvo, na Boga i čovjeka, na nebo, more, sunce, a tek porodicu, prijatelje, male i velike ljubavi.. Bilo šta da se dešava, u slučaju da je vrijedno toga, može da se pretoči u stih. Neki od njih su možda vrijedni i važni samo meni; nijedan nećemo svi razumjeti na isti način, ali to je poezija u svojoj punoći. Sve se više zaboravlja na male stvari, ljudi očekuju da je inspiracija nešto potpuno apstraktno. Zašto? Kada naučimo da se poklonimo jedan drugome bez sujete i pustimo šarenog leptira da nam uljepša dan, pa to negdje zapišemo i zabilježimo i mi njegov život, tada je stvar u potpunosti prosta i sreća objašnjiva.

Shvatam pitanje i odgovor je da, samo što su to umjesto mene obično radili drugi ljudi. Bilo je slučajeva da se nekome dopadne to što sročim, pa me, naravno, uvijek pitaju da se negdje objavi i veoma sam zahvalna na tome. Drago mi je i kada neko odvoji vrijeme da pročita, a kamoli da pomisli da to podijeli sa drugima. I sama sam podržavalac takvog viđenja i smatram da je pjesma nešto što kroz mene prođe kao nit. Ja više na nju ne polažem prava od trenutka kad je predam bilo kome na čitanje, kad je „pustim među ljude“. Ona je tada ostavljena raznim utiscima, oduševljenjima, osudama, što je teško koliko i vrijedno jer, jelte, knjiga vrijedi onoliko koliko ljudi je pročita. Tako i pjesma. Što se tiče samostalnog objavljivanja, jedino se putem svog instagram profila koji je, opet, privatan krug, sve češće odvažim da postavim po nešto. Tamo prijatelji najviše nalaze, čitaju i dijele. A nekad se povede i ovakav razgovor, neko se zainteresuje, tako da ih ima na raznim portalima, ređe u časopisima, ali bude i toga. Dešavalo se i da se sama iznenadim, hahaha.

Jednog dana će, ako Bog da, biti i to. Ne volim da pričam previše unaprijed, jer još uvijek nemam dovoljno materijala, po nekom svom izboru, a dosta sam i samokritična. Ali voljela bih, zaista, da kada dođe vrijeme, objedinim to djelce, tako da – nadam se i najiskrenije vjerujem da će ta želja istrajati.

Svaki pjesnik je moj prijatelj i brat po poetskoj liniji, a samam tim, svaki je na neki način uzor. Obožavam, već sam gore pomenula, Desanku i Matiju. Nedavno sam imala ogromnu čast da se upoznam i razgovaram sa njim. Taj doživljaj ću zasigurno pamtiti do kraja života. Ne usuđujem se da se poredim, naravno, već mislim da smo, kao narod, beskrajno blagosloveni što imamo tako genijalne ličnosti i stvaraoce u svojoj istoriji, današnjici, ali i budućnosti – za svagda.. I opet mi na um pada pjesnik slobode: „Blago tome ko dovijeka živi / Imao se rašta i roditi“.

Sve se može kad se hoće, kaže poruka i dječija pjesma. Trudim se da odredim prioritete, ali da pravedno izbalansiram sa svake strane. Dajem sebi oduška i to vrijeme, mimo fakulteta, provodim radeći stvari koje me ispunjavaju. Nekada je lakše, nekad teže, ali valjda mladost čini svoje i energija koju imam neprestano raste. Tu sam za sve dobre ideje, za pjesmu, igru, toplu riječ. Čak i kad sam u Podgorici, gledam da povremeno odem na neko poetsko veče, promociju, film. Obrazovanje je sve to. Mnogo širi pojam od fakulteta. Svaka čast onima koji se do kraja posvete jednom cilju i usavršavaju se svakog trena za buduću profesiju. Poštujem, naravno, i takav izbor, a ne znači da se ne žrtvujem i sama ako volim da djelujem svestrano, već hoću da kažem da je važno interesovati se, tragati, ne odustajati. Kada dva-tri dana provedem u Nikšiću, imam neki nastup, pođem na hor ili na dobru književnu manifestaciju, imam još više elana da se bavim arhitekturom. Odvajam ta dva svijeta. Obaveze se ne zapostavljaju, ali je fakultet sam po sebi naporan, a motivacija i povremeno rasterećenje olakšavaju funkcionisanje.

Do sada, za sve što sam istinski željela i radila, bio to hobi ili neka ozbiljnija priča, imala sam punu podršku ljudi kojima sam okružena. Roditelji su uvijek na prvom mjestu, za savjet, mišljenje, a Boga mi i dozvolu, još uvijek, mada se dogovaramo i za sada sve teče baš kako treba. Evo uskoro ću imati dva nastupa – u Nikšiću i Baru, a moram priznati da se ponekad i ulijenim, pa su tu da me pokrenu. Što se više otvaram, to je jača podrška. Naravno, svjesna sam da se ne dopadam svima, ali do danas nijesam imala loših iskustva i na tome sam zahvalna.

Moj najveći uspijeh biće onaj sa početka, ukoliko ga dosegnem, a ako govorimo o dosadašnjim ostvarenjima, uspijehom smatram neke normalne stvari. Nije kliše, već zaista tako mislim. Uspijeh je što imam iskrene prijatelje i povjerenje bliskih ljudi, što studiram, imam zdrava interesovanja i sl. Još uvijek nemam dovoljno iskustva da bih govorila, recimo, o nečemu višem.

Veliki dio i ovog odgovora dala sam kroz pisanje prethodnih, ali ukratko, voljela bih da završim neke već započete stranice, da se pronađem u budućoj profesiji, te da nastavim sa njegovanjem ljubavi prema muzici, književnosti, tradiciji. Možda jednog dana da projektujem hram, eto to bi mi bilo neizrecivo drago, ako budem dovoljno dobra.

Šta mlad mladome da kaže, kada manje-više, svi imamo slične svakodnevice i pitanja koja nas kopkaju? Neko trenira fubal, neko igra šah, a moja ineteresovanja su, eto, malo drugačija.. Dakle, mladost je lijepa. Imamo priliku da volimo, da budemo slobodni i da radimo hiljadu stvari jer smo mladi. Koristite tu energiju, koristite mozak i vjerujte. Nema neke pretjerane filozofije. Svima nam je ostavljeno: Budimo ljudi. Pa, hajde, budimo!