Zovu je Vilina pećina od kad se pamti. Pamćenje doseže daleko, još iz turskog vakta. Od starijih na mlađe s koljena na koljeno do danas.
Dopričavali su stari o njoj ali niko nije znao đe se nalazi. Pričalo se da je u tu pećinu živjela Jela. Neki kažu vila a neki ne ali se svi slažu da je živjela u nju. Svak je na svoj način donosio priču o Vili i pećini.
Evo i jedne koja će se ispostaviti kasnije možda i najtačnija.
-U lijepu i zgodnu đevojku Jelu se zagledao Todor. Mladić zgodan i otresit iz dobre porodice. Kud je god Jela hodila on joj se našao u blizini. Tako iz dana u dan i ona se zagleda u njega. Ubrzo se rodi ljubav velika između njih. Mladi, lijepi i zagledani jedno u drugo planirali su na jesen i da se uzmu. I tako bi i bilo da Todor nije bio u četu Jakše harambaše i u jednom od bojeva pade za odbranu otačestva. Smrću njegovom ugasi se svaka nada za boljitkom i srećom u Jeli. Tužna i uplakana pletenice je odsjekla a lice nagrdila i obestrvila se da niko nije znao đe.
Tražili su je svuda ali bez uspjeha. Ojađela je majka ožali a otac otkoretova i tako se završi o njoj i njemu svaki pomen.
Ali šta je zaista bilo sa Jelom?
Onako jadna i nesrećna pobjegla je u planinu i tumarala dugo dok nije našla pećinu. U pustoj planini, dobro sakrivena i ušuškana u gustu bukovinu, neprimjetna za gosta neznanog a unutra razvedena i lijevo i desno. Prostrana i visoka da bi u nju mogao stati bataljon vojske. Na samom vrhu pećine ima uzani otvor kao dimnjak koji je ujedno i dovod vazduha. A dnu pećine izvire voda tako pitka i blagorodna da je ljekovita. Kako izvire tako posle par metara opet uvire u stijene pa je pećina suva i čista. Kroz onaj otvor ulazi i svjetlost pa kad je Sunce visoko na nebu uperi zrake u dno pećine i obasja unutrašnjost. Niko kao priroda ne može da sve tako uredi i napravi takvu blagodet. E u takvu pećinu Jela provede život. Niti je ko naodio niti je koga sretala. Osim…
Jednom kad je izlazila iz pećine na nju nabasa seljanin Vilotije. On je prepozna i uhvati za ruku:
– Crna Jelo jesi li to ti? A mi te prežalili davnih dana.
Ona je samo plašljivo gledala u njega i nerekaviši nista otrgla se i pobjegla. Šmugnuvši kroz rastinje uleće u pećinu. Vilotije ti tamo amo po šumi ali pošto je ne nađe ode u selo i ispriča svima.
Posle su neki još govorili da su je gledali ali je niko ne nađe. Tako je prozvaše vila jer vjerovahu da jeste zaista. Govorahu da ne bi mogla da se krije tako vjesto da nije vila. Svi su znali da je neđe u nekoj pećini pa tako i nazvaše tu zamišljenu pećinu Vilina.
Prođe mnogo godina a prođose i Jela i svi događaji oko nje a u drugom svjetskom ratu praunuk onoga Vilotija tumarajući planinom i krijući se od švaba nabasa na pećinu. Strča u selo i javi mještanima te se svi skloniše u nju. Toliko je prostrana da je pored čeljadi i sva stoka stala. Tako preživješe i spasiše se ofanzive SS divizije i zlogasnog pokolja u Pivi.
Danas malo ko zna za pećinu. Meni dopriča jedan starac što je bio u zbjegu i reče mi:
– Dobro pazi sinko,zapiši đe je i svima reci. Ko zna sta nas sve čeka?
