U sklopu ‘’Karnevala romana’’ promovisan roman ‘’Potop’’

Roman ,,Potop”, objavljen u izdanju OceanMore, autora Damira Karakaša, u nastavku ličke trilogije sastavljene od ,,Sjećanja šume” i ,,Proslave”, promovisan je sinoć u okviru II ,,Karnevala romana” koji organizuje biblioteka ,,Njegoš”. O romanu fragmentarne strukture, sugestivnim metaforama, ‘sporom jeziku’, lirskom stilu, te egzistencijalnim temama sa autorom je razgovarala dr Gordana Kustudić. Napomenuvši da je za relativno kratko vrijeme upriličeno gostovanje Damira Karakaša, i njegove ,,senzacionalne, umnogome biografske priču koja se krije iza romana „Okretište“, za koju je dobio nagradu ,,Meša Selimović” ,te da je ovogodišnji povod promocija novog romana ,,Potop”, dr Kustudić je sumirajući zaključke uputila pitanje ,,preživljavanja priče od prethodnog do novog romana”, imajući u vidu da se razlikuju u načinu pisanja i bilježenju. Prema riječima Karakaša riječ je ,,o nekim svjetovima koji ne postoje i koji stvaraju metafore, ali koji su duboko u nama. Dugo sam ga radio, i to je možda roman koji je trebao biti pisan prije nekih 30 godina, jer to je roman o nekoj mladalačkoj fatamorgani zvanoj sloboda, tako da sam vremenom sve uvjereniji u riječi Meše Selimovića koji je jednom rekao da bi svaki pisac trebao napuniti 50 godina pa tek onda napisati roman i izdati ga. U romanu sam se bavio Karlom Sirovim koji je živio prije Drugog svjetskog rata i bavio se umjetničkim interesima protagoniste, tako da mi je to bilo jako bitno. On je radio akvarele po uzoru na art deco, i imao vrlo čudnu sudbinu i tragičan kraj sa ženom sa kojom je živio, pijanistkinjom Zdenkom. Tokom rada na romanu, pomagao mi je Dalibor Martinis, poznati konceptualni umjetnik još iz bivše Jugoslavije, i poglavlja smo povezivali sa crtežima, jer i ja sam u bivšoj Jugoslaviji dosta crtao i ilustrovao, radio za „Jež“ i druge novine, i ti crteži su mi takođe važan dio ovog romana, u koga je uvod bila moja izložba u Zagrebu gdje sam prikazao 42 portretna studija književnika i književnica koji su na mene formativno uticali, a među kojima je i Miodrag Bulatović, zatim Nušić, Kiš, Natali Sarot, Marina Cvetajeva itd. Kroz svaki od tih crteža sam pokušao iskomunicirati neke priče, dosjetke, šta me veže za nekog pisca, tako da je izložba prilično zanimljiva, i sve je to dio mog romana „Potop“, kazao je Karakaš. Na pitanje polemike sa rodnim krajem, odnosno zašto domovini i rodnom kraju toliko smeta kada neko glasno progovori, autor objašnjava da ne zna da li ga ,,percipiraju kao nekog anarhistu ili komunistu”, te da ,,nije ni jedno ni drugo, jer i jedno i drugo zahtijevaju laž”, i to ,,lijevo i desno su za mene civilizacijski nonsensi, pa sam tako bio proganjan i zbog romana „Proslava“ i zbog filma „Kino Lika“ snimljenog po mojoj zbirci priča”, istakao je u nastavku Karakaš. Kao poseban entitet u romanu se izdvaja jezik, specifična interpunkcija, upotreba narodnog govora koji za autora igra primarnu ulogu: ,,Za mene književnost u prvom redu nije opisivanje događaja nego upravo jezik. Ima kod mene i dosta referenci na Vitmana, Poa, naravno i na Bulatovića, ali ima i dosta poezije. Interesantno da kad dajem intervjue na HTV često pominjem Kiša, Boru Stankovića, Miodraga Bulatovića, pa me prozivaju da kad pričam o književnosti, u stvari pričam o Jugoslaviji, a to je njima sumnjivo. Po mome je pisanje sudbina, i treba se potruditi ispuniti je, a ne posmatrati je kao najjeftiniju umjetnost, tj. da otvoriš lap-top i već si pisac. Ne može tako, nego moraš imati debeo razlog da bi nešto napisao. Ja ne bih napisao „Okretište“ da nijesam bio napadnut i teško ranjen. Pisanje je, kaže Handke, kao kad duboko i precizno opisuješ snove, kafkijanski recimo, kao pisac koji piše intenzivno priključen na svoje snove. Književnost mora biti veća od života. Ja se bavim pisanjem i nikuda ne žurim, pa je tako i ovaj roman čekao oko godinu dana da bude objavljen. Ljudi danas žele samo što prije objaviti i mislim da tu griješe. Ja čekam pravi trenutak, da vidim da je to to, a i ako rukopis stoji u fioci, i ako postoji mogućnost da neće ni biti objavljen, nije ni to problem. Zašto bi morao biti objavljen? Možda neću nikad više ništa ni objaviti. Ja ne želim biti pisac rutiner, kakvih danas ima previše. To me uopšte ne zanima, uvijek kažem da sam bolji pisac od svih knjiga koje sam do sada napisao, i to je ono što me tjera naprijed. A kad osjetim da više ne mogu ići naprijed, sigurno neću više pisati”. Imajući u vidu da je u romanu prisutan odnos otac-sin, te da se kao konstanta može podvući tematika ,,Karakaševski otac”, ali i povezanost sa paradoksom rata, autor odgovara ,,da je teško objasniti taj koncept „Karakaševskog oca“ jer neke stvari objašnjavanjem samo pokvariš, kao kada pitaš mjesečara kako hoda, a on odmah padne s krova. Uglavnom, roditelj predstavlja neko fundamentalno nerazumijevanje, kao što moji roditelji ni dan danas ne razumiju čime se to ja u stvari bavim. Ali u literaturi to može pomoći jer ja često razgovaram sa piscima čiji su roditelji intelektualci i profesori, pa kada pišu, imaju neku blokadu jer se boje da li će im to roditelji čitati i na koji način, a ja sam tu uvijek imao slobodu jer sam znao da moji roditelji nikad neće čitati moje knjige”. Stoga je prema njegovim riječima apsurdna i tematika rata: ,,A rat je jedna apsurdna situacija gdje si u rovu sa nekim ljudima sa kojima, da nije rata, ne bi imao nikakve veze. I u mojim romanima, rat zato dovodim do potpunog apsurda, jer zaista nema nikakvog smisla, potpuno je besmisleno”, ocjenjuje Karakaš. Na konstataciju da je roman okarakterisan i kao ljubavni, te da su ga kritičari nazvali najličnijim , autor nikšićkoj publici predočava da je roman ,,Potop” usitinu priča o ljubavi: ,,Jeste priča o ljubavi, ali na jedan drugačiji način. Borhes je rekao da je najbolja književnost tamo gdje su stvari nejasne. Tako je i u odnosu mog protagoniste sa Hanom. Ja ostavljam čitaocu da razmišlja ko je uopšte Hana, da li je možda kao ona Kišova, ili ona Davičova, ili neka treća, ali kako god bilo, ja ne želim objašnjavati tu ljubav iz mog romana, jer time bih, kao što prije rekoh, samo pokvario”. U razgovoru sa dr Gordanom Kustudić, autor je u konačnom sumirao elemente nadrealizma oniričkog tipa u romanu, motivsko određenje maslačka, ali i teme koje su neodvojivo vezane za umjetnost i stvaranje. Damir Karakaš je rođen 1967. u selu Plašćica kod Brinja u Lici. Nekoliko godina radio je u Zagrebu i Splitu kao novinar, od 2001. živi u Bordeauxu u Francuskoj, a od 2002. do 2007. u Parizu gdje se izdržava sviranjem harmonike. U Parizu na Novoj Sorboni studira i francuski jezik, izvodi performanse te izlaže konceptualne radove. Još kao tinejdžer objavljuje karikature i crteže u brojnim novinama u bivšoj Jugoslaviji, a nagrađen je i s nekoliko nagrada za karikaturu. Objavio je knjigu putopisa Bosanci su dobri ljudi (1999), roman ,,Kombetari” (2000), zbirku priča ,,Kino Lika” (2001), roman Kako sam ušao u Europu (2004) zbirku priča ,,Eskimi” (2007), roman Sjajno mjesto za nesreću (2009), zbirku priča ,,Pukovnik Beethoven” (2012), roman ,,Blue Moon” (2014), roman ,,Sjećanje šume” (2016), roman ,,Proslava” (2019.), roman ,,Okretište” (2021) koji je u režiji Dine Mustafića postavljen na pozorišne daske Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, i roman ,,Potop” (2023).

Foto: Milos Zvicer