Sinoć je u Gradskoj kući povodom Dana državnosti Crne Gore upriličen program posvećen Trinaestojulskom ustanku, koji se obilježava kao sjećanje na dva svijetla datuma crnogorske istorije 13. jul 1878.godine, kada je Crna Gora postala međunarodno priznata država i 13. jul 1941. godine kada je u Crnoj Gori podignut antifašistički ustanak. Program koncipiran kroz govore i prigodno predavanje o simbolu crnogorske državnosti, o dvostrukim praznicima koja predstavljaju najznačajnija poglavlja crnogorske istorije koja su ujedno i temelj savremene Crne Gore, uz kazivanje stihova, započet je intoniranjem himne, a potom se publici obratila prof.dr Tatjana Đurišić, predsjednica Savjeta JU Narodna biblioteka ,,Njegoš” Nikšić čiji govor Vam prenosimo u cjelosti:
,,Zaista mi je velika čast kad god govorim u ime biblioteke koja nosi Njegoševo ime i na čijem čelu je direktorica Bojana Obradović. Ta biblioteka je postigla nevjerovatne rezultate za samo dvije godine, što svjedoči o tome da je najvažnije izabrati prave ljude za prave pozicije. Ja ću se naravno malo pozabaviti 13. julom, čudnom crnogorskom semiosferom ili semiotičkim prostorom i dentitetskim naracijama. Treba li dokazivati, u sred Crne Gore koja je dala ogroman doprinos antifašističkoj borbi, da je 13. jul državni praznik na koji pravo polažu svi građani i građanke koji osuđuju fašističke zločine i koji fašizam smatraju najštetnijom ideologijom svih vremena? Izgleda da treba. Osjećate se tako blagosloveno kad istorija progovori na sav glas dva puta, u dva različita vijeka, a istoga dana, 13. jula, u vašoj maloj kamenoj domovini. Kao da vam neko iz onostranja šalje posebno kodiranu poruku i upozorava vas da ste dobili temporalnu dragocjenost, sveti datum koji treba posvetiti slavljenju i poštovanju. Ali i to mora biti ukleto, inače ne bi bilo crnogorsko. Jer se morate pravdati: zašto slavite taj veliki dan kada je vaša država prvi put stekla međunarodno priznanje, i izvinjavati se što slavite dan ustanka protiv fašizma. Od svih kultova koji se u domovini vjekovima njeguju, sahranjuju pa vaskrsavaju, u zavisnosti od vladajuće ideologije, meni je oduvijek najdraži kult slobode zlatne koju ipak niko nije uspio da sahrani. A 13. jul proslavlja upravo slobodu. Kad bismo se češće prisjećali s koliko su je muka i krvi naši preci na oružju dobili, možda bismo je malo više cijenili i poštovali, i slobodu, i državu, i himnu, i sebe same. Nedvosmisleni gest mržnje i prezira prema državnim simbolima otkriva duboku provaliju koja se otvorila usred crnogorskog semiotičkog prostora, i prijeti da proguta 13. jul, nezavisnost, slobodu, antifašizam. Poigravanje zastavama drugih država, kasapljenje rječnika crnogorskog jezika pod krovom Parlamenta, nasrtanje srednjim prstom na državnu himnu kobno se nadvija nad Crnom Gorom, a identitetske igre su uvijek opasnije od svih ostalih. Kad svjedočim prostačkim gestovima nepoštovanja prema državi, ja se uvijek zapitam gdje se pojedinci napajaju tolikom mržnjom u sred Crne Gore. Koji su to centri moći i nemoći u nezavisnoj državi Crnoj Gori što promovišu nasilje nad državnim simbolima koje može značiti samo jedno – žudnju za nasiljem nad državom. Nikšić je jedno od izvorišta crnogorskog jezika. U njemu je osnovan studijski program za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti koji predano radi na njegovom proučavanju i međunarodnom promovisanju. I baš se u Nikšiću, nedaleko odavde, Ljubo Čupić osmjehuje fašistima pred svoju smrt, gledajući u nas sadašnje i očekujući da poštujemo njegovu žrtvu. I ta je žrtva utkana u 13. jul i u crnogorsku himnu i u nezavisnu državu Crnu Goru. Ko bi se usudio da tome u lice pljune ili pokaže srednji prst? Samo bezumnik. A njima nek je sve prosto, ali državne funkcije ne mogu obavljati. Jedan praznik kao 13. jul slavi buntovništvo, a prava moć proističe upravo iz buntovništva. Pobuna je vjekovima taložena u crnogorsko nacionalno biće da bi se kao vulkanska erupcija njena revolucionarna lava izlila tog 13. jula po cijeloj Evropi. Rijetke su prilike u kojima mali i nejaki semiotički prostor poput crnogorskog zasluži tu prestižnu funkciju teksta, uzora, onoga na koga se ugleda Evropa. To je 13. jul – mnogo više od državnog praznika, veliko semiotičko žarište odakle je Crna Gora emitovala svoju pobunjeničku energiju porobljenoj Evropi. Njegoševa „borba neprestana“ i Kamijev „pobunjeni čovjek“ sreli su se toga 13. jula 1941. godine u Crnoj Gori i podigli ustanak koji je veliki Žan Pol Sartr prepoznao kao „veličanstveni događaj evropske istorije dvadesetog vijeka, što je čovječanstvu pokazao kojim putem treba da ide“, a to je bio i ostao – antifašistički put”!
Potom se publici obratila direktorica biblioteke mr Bojana Obradović čestitajući Dan državnosti Crne Gore uz napomenu da i ,,jedan i drugi 13. jul kao luče slobode osvjetljavaju put svim prošlim, sadašnjim i budućim generacijama koje ponosno koračaju stopama svojih predaka – heroja. Taj crnogorski herojski model svijeta podrazumijeva čojstvo i junaštvo kao tradiciju koja se poštuje, a antifašizam nameće kao obrazac ponašanja kojim se afirmišu sve one ljudske vrijednosti usađene našem narodu od pamtivijeka, a koje su usmjerene na borbu protiv fašizma i fašističke ideologije” . Te vrijednosti su, prema riječima Obradović ,,stale u njegoševsko poimanje aktivnog otpora zlu kao ljudske dužnosti i sudbine, pa su stihovi „al’ tirjanstvu stati nogom za vrat to je ljudska dužnost najsvetija“ ideja vodilja mnogim generacijama čija je mjera antifašističko, građansko i evropsko društvo koje poštuje svačije pravo na slobodu, s obzirom na to da se tirjanstvo ogleda u svemu onome što ugrožava građanski ili antifašistički karakter naše države, a samim tim i njenu slobodu i suverenost. Sloboda je skupa i sloboda je sveta, ljubomorno se čuva i hrabro se brani. Brani se pominjanjem ovih svijetlih datuma u crnogorskoj istoriji, ali se brani i obrazovanjem i vaspitanjem koja podižu svijest o važnosti njegovanja ljubavi prema svojoj državi i to one ljubavi u kojoj je sadržano ne samo osjećanje ponosa i divljenja pri pomisli na naše pretke koji su se borilili i izborili za slobodu i suverenost, nego i osjećanje poštovanja koje nas natjera da danas mirno i pokorno stojimo pred crnogorskom revolucionarnom prošlošću koja je zaslužna za ovo što mi danas slavimo Dan državnosti i njegujemo antifašizam kao suštinu našeg djelovanja.” U zaključku navodi i da je ,, Mihailo Lalić jedan od naših pisaca čije djelo je obilježio kult revolucije pa je jednom prilikom u razgovoru sa novinarima koji su ga stalno zapitkivali o tome zašto toliko piše o ratu ovako odgovorio: Najzad vrijeme je da sam kažem, kad drugi neće: Moji motivi nijesu ratni nego revolucionarni; moji junaci nijesu ratnici nego revolucionari ili kontraći. Rat me, možda, ne bi nimalo interesovao da u njemu nije bila dublja i trajnija sadržina: revolucionara borba i izgradnja čovječnijeg društvenog poretka koji otvara nadu da ratova više ne bude. Sve dok to jednom ne bude jasno, smatraću da se nijesam dovoljno dobro izrazio, da nijesam sišao u dubinu zbivanja, da nijesam napisao ono što sam želio, i zato neću moći da pređem na neke druge teme. Dakle, govoriti o revoluciji, kao o aktivnom otporu zlu, nikada nije suvišno ni dovoljno, jer su stubovi nosači revolucionarne misli dobro, jednakost i pravda, a to je ono čemu treba da teži svako napredno društvo, ne samo u vremenu u kojem prijeti realna opasnost, nego i u miru kada fašizam pritajeno djeluje sijući mržnju, nacionalističko etiketiranje, nepoštovanje”. O značaju 13. jula govorila je i dr Gordana Kustudić, članica Savjeta JU Narodne biblioteke ,,Njegoš” Nikšić koja je istakla da ,,običnom čovjeku, koji je stvoren za obična djela, a ne za istorijska i revolucionarna, vrlo je teško i nezahvalno govoriti o onima koji nijesu obični, koji nijesu bili obični, a još teže o idealima kojih ti obični, kakva sam sama, nijesu dostojni.” Proslavu dana državnosti, ističe Kustudić ,,odnosno taj veliki 13. jul u čiju čast smo se okupili ovdje, moja svijest poistovjećuje sa idealom slobode. Taj ideal čini mi se da ostaje nekako isuviše širok, isuviše nejasan i isuviše dalek ponekad, ukoliko se ne posmatra u svijetlu vlastite paradoksalnosti. Da pokušam to da objasnim. Veliki engleski romatičarski pjesnik Džordž Gordon Bajron, koji je bio veliki zagovornik i podržavalac francuske buržoaske revolucije, barem do onog trenutka dok se ona nije premetnula u svoju suprotnost, posvećujući jedan sonet Fransoa Bonivar, švajcarskom borcu protiv tiranije, naziva šionski zatvor, u kom je bio utamničen Fransoa Bonivar, svetim mjestom, a slobodu najsvjetlijom (ja bih dodala – i najsvetijom) u tamnicama. Upravo na taj način ukazuje na paradoksalnost, na teški, opori, ali i neophodni, zavjet slobodi. Da se za nju žrtvuje i sam život, u tamnici, ili doslovno da se za nju daje život, kao što su ga dali mnogi od onih koji su tog 13. jula 1941. godine ustali – i doslovno i figurativno – kako bi izborili slobodu, za sebe istorijsku, herojsku, poetsku, a za nas egzistencijalnu, onu najneposredniju moguću.” U konačnom, Kustudić upućuje na još jedan koncept, a riječ je o antifašizmu. ,,Čini mi se da bi bilo dobro posmatrati ta dva jezička oponenta – slobodu i antifašizam – na način da ne bude fašizam kontra antifašizma, nego sloboda kontra fašizma. Zašto? Zato što kad kažemo „antifašizam“, na neki način mu dozvoljavamo postojanje, a ako kažemo „sloboda“ kontra „fašizam“, onda mu čak ni jezički ne dozvoljavamo mogućnost prihvatanja, iako on svakako postoji, to moramo priznati” uz zaključak da je potrebno govoriti i o odgovornosti za slobodu: ,, Mi prije svega moramo biti odgovorni da bismo bili slobodni. I jedino kao slobodni ljudi možemo biti i odgovorni ljudi, odgovorni prema svojoj državi, prema svom društvu, prema samima sebi. I stoga, stihovi velikog Njegoša – „neka bude borba neprestana“ za slobodu ali i za odgovornost za slobodu i odgovornost da se bude slobodan”. Pouke i poruke o značaju 13.jula kroz kontekste državnosti, suvereniteta i integriteta Crne Gore predstavila je Lucija Strunjaš, moderatorka programa, dok je stihove Izeta Sarajlića, Aleksandra Lesa Ivanovića, Mirka Banjevića, Jevrema Brkovića, Vita Nikolića i Pavla Goranovića govorio Miloš Jocović. U muzičkom dijelu programa nastupio je Slobodan Bogdanović koji se predstavio sa kompozicijama: ,,Koyunbaba” Karlosa Domenikonija, ,,El Ultimo Tremolo” Agustína Bariosa, ,,Manha de Carnaval” Luisa Bonfe, ,,Molitva” Ernesta Bloha i ,,Kolo bokeljške mornarice”. Organizator ovog događaja je JU Narodna biblioteka ,,Njegoš” Nikšić u okviru julskog repertoara Nikšićka kulturna scena 2023.
Foto: Miloš Zvicer