Sumarak moje svijesti – Damir Gegić

Izgorjela sijalica u sobi,
Dim oblijeće polumrtvo tijelo.
Komarac se guši od otrova koji izdišem.
Od otrova koji me crpi.
Samo čovjek u boksericama
I izbučenoj triko majici,
Samo fotelja puna znoja,

Puna mirisa koji podsjeća na prisilnu smrt.
Dobro došla u vrt moga života!
I nije me sramota, draga,
Vidiš ovaj mrak sam stvorio jer nisam jebeni kameleon.
Ja ne umijem da se uklopim.
Zato sam stvorio ništavilo,
I puštio ga da sklopi sa mnom.

Više te
Ni ne zovem damom.
Šta više, sve više te proklinjem svakim novim danom.
Proklinjem
I sebe samog.
Nekad mi je žao.
Sumrak moje svijesti.
Ne želim da se liječim.
Niti tražim od ikog da spriječi,
Moje boli
I moje jade.

Primi ove misli kao nagrade, kao putokaze.
Saznaj šta da ne radiš,
Kad te čitav svijet napadne.
Kad te više sile namame u vrtloge jake, iz kojih se i ni najjači ne izvade.
Primam tvoje ruke, kao bodeže.
Puštam te da me probodeš, jer
I kad ne bih pustio, ishod bi bio isti.

Samo tijelo bez života.
Kao zgaženo pseto na ulici,
Koje cvili,
Dok mu zadnje minute svijeta kojeg zna,
Kvare oblaci kišni.
Damir Gegić