Sonja Milatović: Pismo je duša rasuta po papiru
Kada ste posljednji put čuli da neko danas piše pisma? Priznaćete, nijeste skoro. Ipak, mi se možemo pohvaliti istinom da jesmo. Da ništa što stvara nije obično, dokaz su i pisma koja piše i nesebično ih dijeli sa pratiocima na svom instagram profilu, koji je pretvorila u pravu riznicu lijepe riječi. Osim što je bezbroj puta dokazala da se odlično snalazi u svijetu poezije i proze, dvadesetjednogodišnja Sonja Milatović kroz “Pisma jedne Sonje” pokazuje da je i epistolarna forma nešto u čemu se odlično snalazi. Začuđeni spoznajom da neko u vremenu brzog interneta se hvata za hartiju i pero, pratioci na instagramu su je pitali:”Zašto baš pisma danas kad ih niko ne piše?” “Baš zato što ih niko ne piše. Generalno patim jer nijesam rođena u vremenu kada su bila jedini način komunikacije. Bilo je neke čari, sigurna sam, u iščekivanju poštara. Postojalo je nešto čudno lijepo u mirisu hartije poprskane kapljicom omiljenog parfema. Bila su to neka mnogo toplija vremena, ako mene pitate.”, bila je jasna Sonja. Ipak, nijesu to obična pisma. U tim pismima ne samo da na neobičan način govori i o najskrivenijim emocijama, već u jednom od njih, koje ćemo u nastavku podijeliti sa čitaocima portala, otkriva da vam za put oko svijeta, ipak, nije potrebna avionska karta.
Tvoje su ruke bile moje mape i moji putokazi
Hej, Na početku ovog pisma želim da ti kažem oprosti, jer je osmo prilično davno napisano. Možda pamtiš da sam ti u prethodnim pominjala snove koje sam gradila za nas, a možda i ne. Nije ni važno. Ipak, u ovom pismu riječi će po hartiji plesati tragom snova koji su mogli biti naši. Znaš, dok se nijesi pojavio maštala sam kako ću nekad nekog poput tebe uhvatiti za ruku i obići cijeli svijet. Kad si se ti pojavio nekako sam u prvom trenu osjetila da si ti ta osoba s kojom bih mogla sa raznih krajeva planete donositi magnete i kačiti ih na frižider. Onda si me prvi put uhvatio za ruku i shvatila sam da bih pristala da tom rukom vođena bez ikakve mape i putokaza lutam kroz nepoznate gradove i države od sumraka do svitanja i tako u krug. Iako sad nemam tvoju ruku u svojoj ruci, imam snove koji su ostali tu i poslije nas.. Znaš, ti si neko s kim bih otišla u Zagreb samo da podijelimo moje omiljene fritule na Trgu Bana Jelačića onda kad zamiriše zima. Ti si neko s kim bih pošla u Sarajevo da na Baščaršiji hranimo golubove i jedemo moju omiljenu baklavu. Čovječe, ti si neko s kim bih podijelila baklavu. Ti si taj s kojim sam poželjela da se gubim u Ljubljanskom gradu, dok bih ti pričala priče koje sam čula o srednjevjekovnim prinčevima, jer u svakoj mojoj priči i prije i poslije tebe postojao je samo jedan princ. Ti. Zamišljala sam kako ćemo zajedno zastati držeći se za ruke zaljubljivati se u duh Italije, ispijajući kuvano vino posmatrajući Duomo di Milano kako još jednu noć posipa svojom čarolijom. Htjela sam s tobom s Karlovog mosta posmatrati Prag pričajući ti kako se oduvijek zaljubljujem u mostove. Volim ih jer prkose vremenu. Volim ih jer spajaju nespojivo. Volim ih jer žive između ljudi i u ljudima. Željela sam s tobom propuštati metroe u Beču. Voljela sam samu pomisao da ću s tobom završiti na Trgu heroja u Budimpešti pričajući o nekoj sasvim drugoj verziji herojstva. Tada bih sigurno stidljivo govorila o herojskoj ljubavi koja je pred sobom rušila sve prepreke gradeći sebe. Sanjala sam kako ću s tobom otići u grad ljubavi, jer Pariz bi jedino s tobom imao smisla. A najviše.. najviše od svega sam željela da na tvom ramenu doživim zalazak sunca na Bosforu. Eto.. to je bio jedan od mojih snova. I otkriću ti tajnu.. Ni za put u Zagreb, Sarajevo, Ljubljanu, Milano, Prag, Budimpeštu, Beč, Pariz, Istanbul nije mi bila potrebna avionska karta. Meni je trebala samo tvoja ruka, jer njom vođena obilazila sam svijet, a da se s mjesta pomjerili nijesmo. Valjda ti je sad jasno zašto si na početku i na kraju svake priče bio i ostao samo ti.. Odlazak u te gradove sad ne bi imao smisla.. jer i fritule i baklava i sve što volim, voljela sam samo zbog spoznaje da bih to mogla podijeliti s tobom. U tvom sam zagrljaju na dlanu vidjela cijeli svijet. Sad.. kad nisi tu.. vidim samo prazan dlan. Tvoje su ruke bile moje karte za obilazak svijeta, moje mape i moji putokazi. Tvoje su ruke bile moji most sa stvarnošću zbog koje sam voljela da se budim rano i onda kad je napolju padala kiša. Tvoje su ruke bile moj dom. Njima obrgljena obišla bih svijet. Opet. Pričala mi majka nekad da svi prinčevi liče jedan na drugog.. al’ u mojim pričama nikad niko nije zaličio na tebe. I neće. Obećavam.
