Priča o kulturi Nikšića, o njenim institucijama i ustanovama, nezamisliva je bez pominjanja porodice Šobajić.
Od njih je, u gradu pod Trebjesom, sve kretalo.
Kako bi se još jednom prisjetili čuvene porodice, ali i predstavili prof. dr Dragana Šobajića, muzičkog pisca i prevodioca, JU “Zahumlje” kojeg je u okviru tribine “Kultopis” ugostila profesora Šobajića, a sa kojim je razgovor vodila Kristina Radović, istoričarka umjetnosti i urednica programa u “Zahumlju”.
”Snažan pečat privrednom i kulturno–prosvjetnom razvoju Nikšića na razmeđi 19. i 20. vijeka
ostavila je porodica Šobajić. Imetak koji su sticali bavljenjem privrednom djelatnošću često su ulagali u razvoj kulture grada. Dva brata Maksim i Boško, potom Simo, Petar, Ilija i Branko Šobajić spadaju u istaknute ličnosti svoga doba, dok su Miloš i Dragan, takođe, na sebi svojstven način obilježili novije doba”, kazala je Radovićeva u uvodnom obraćanju.
Šobajići su, između ostalog, učestvovali u osnivanju Društva nikšićke čitaonice i Pjevačkog društva “Zahumlje”, pokrenuli prvi bioskop u gradu, osnovali Zanatlijsko-radničko udruženje i Pozorišno društvo, prvi tamburaški zbor, a u Zanatlijskom društvu pleh muziku…
”Čini mi se da to što su Maksim i ostali stari Šobajići dali više je značajno po naumu koji su imali nego po realnim rezultatima koji su bili skromni. To su sve bili divni naumi, divne želje, poduhvati koji su bili realizovani, ali su sticajem raznih istorijskih okolnosti ili privremeno nestajali ili tonuli, da bi se opet, posle više decenija, pojavili. Ali ma koliko je to bilo skromno i možda kratkog daha, ipak su Šobajići to prvi počeli”, kazao je prof. dr Dragan Šobajić.
Kako je objasnio, u regionu je postojala matrica nastanka institucija kulture, a te matrice su se držali i Šobajići.
”Prvo su se osnivale čitaonice, kao i u Nikšiću. To su bila okupljanja pismenih ljudi koji su htjeli da nešto više doprinesu duhovnom i kulturnom životu svoje sredine. Posle čitaonice dolazi pozorište, kao najbliži umjetnički izraz našem podneblju, onda se formira hor, a na kraju dolazi orkestar. Ta matrica kulturnog razvoja koja dolazi iz naroda, iz najdubljih slojeva, je takoreći tipična za balkanske prostore. Za razliku od takvog kulturnog razvoja koje ide iz korijena naroda, u zapadnoj Evropi vidimo suprotan proces gdje se sve mahom dešava na dvoru. Širili su kulturu s vrha, iz dvorova i na taj način dobrim dijelom oformili kulturnu fizionomiju dotičnih sredina. Kod nas je sve krenulo iz naroda”, kazao je Šobajić.
”Šobajići su Nikšić smatrali svojim gradom, u njemu su živjeli, iz njega odlazili u svjetske metropole, zatim se vraćali i u njemu nalazili vječna boravišta. Bili su mecene umjetnosti”, istakla je Kristina Radović.
Nažalost, danas je, prema riječima Šobajića, sve više imućnih ljudi, ali sve manje ulažu u umjetnost, a Stanislav Ćano Koprivica je jedan od rijetkih koji je bio pravi mecena umjetnosti.
”Izjednačavaju se sve vrste umjetnosti tako da klasična, umjetnička, da ne kažem ozbiljna muzika, ostaje samo u jednom segmentu. Nezadovoljan sam time jer mi to govori da muzička i sve druge umjetnosti odlaze na margine ljudskog interesovanja, da umjetnost nije više sastavni dio onog klasičnog obrazovanja. Tako recimo, u Đuijevom numeričkom katalogu, koji pokušava da objedini svekoliko ljudsko spisateljstvo, umjetnost, zabava i sport su pod brojem sedam. Svaka čast sportu i zabavi, ali ako se umjetnost u jednom takvom sveobuhvatnom globalnom katalogu izjednačava sa drugim slobodnim aktivnostima kao što su zabava i sport, onda se bojim da se umjetnosti ne piše dobro”, smatra Šobajić.
Organizator tribine je JU “Zahumlje” u saradnji sa Muzičkom školom “Dara Čokorilo”, a u okviru “Septembarskih dana”.
Izvor: vijesti.me
