Andrijana Šutović: Samopouzdanje se gradi isključivo radom
Crnogorski džudo ponovo ima razloga za slavlje na međunarodnoj sceni. Andrijana Šutović ostvarila je maksimalan učinak na nedavno završenom Evropskom juniorskom kupu u Podgorici, gdje je u kategoriji do 70 kilograma osvojila zlatnu medalju. Do najvišeg stepenika pobjedničkog postolja mlada Nikšićanka stigla je na izuzetno dominantan način, upisavši sve tri pobjede najefikasnijim poenom – iponom. U razgovoru za naš portal, Andrijana sumira utiske sa takmičenja, analizira prelomne momente iz borbi, govori o saradnji sa majkom koja joj je i trener, i otkriva svoje olimpijske snove vezane za Los Anđeles 2028. godine.
Čestitamo na zlatnoj medalji! Kakvi su tvoji prvi utisci nakon Evropskog juniorskog kupa u Podgorici?
Hvala puno! Utisci su stvarno prelijepi. Posebno mi znači što sam do zlata došla pred domaćom publikom u Podgorici. Imala sam veliku želju da ovdje ostvarim dobar rezultat i da pokažem ono što sam radila na treninzima. Tri borbe, tri ipona i zlatna medalja – mislim da nijesam mogla poželjeti bolji dan.
U kategoriji do 70 kilograma ostvarila si tri ubjedljive pobjede. Koja borba ti je bila najteža i zašto?
Rekla bih da je polufinale bilo najzahtjevnije. Protivnica iz Uzbekistana je veoma kvalitetna i u jednom trenutku sam bila u minusu od dva juka. Tu je bilo najvažnije da ne paničim i da ostanem fokusirana. Uspjela sam da se vratim u borbu i završim je iponom. Mislim da mi je upravo ta borba pokazala koliko je važno vjerovati sebi do samog kraja.
Da li si očekivala ovakav rezultat prije početka takmičenja?
Naravno da sam željela zlato, ali u džudou nikada ne možete unaprijed znati šta će se desiti. Ušla sam borbu po borbu i trudila se da ne razmišljam o medalji prije nego što završim ono što je ispred mene. Imala sam samopouzdanje i vjerovala sam u svoj rad, ali sam išla korak po korak.
Kako si se osjećala pred prvu borbu i da li je bilo treme?
Bilo je malo treme, kao i pred svako važno takmičenje, ali sam pokušala da je pretvorim u pozitivnu energiju. Kada počne borba, nema više vremena za razmišljanje o tome ko je u publici, šta se očekuje i šta će biti ako pobijedim. Fokus je samo na protivnici i na onome što treba da uradim.
Koliko ti je značilo to što se takmičenje održavalo u Podgorici, pred domaćom publikom?
Mnogo mi je značilo. Volim da se borim pred domaćom publikom i to mi daje dodatnu motivaciju. Naravno, postoji i određeni pritisak jer ljudi očekuju dobar rezultat, ali sam pokušala da to ne gledam kao pritisak, već kao podršku. Kada čujete svoje ljude sa tribina, to stvarno može da vam da dodatnu snagu.
Šta je bilo presudno za to da ostvariš tri pobjede i dođeš do zlatne medalje?
Mislim da je presudna bila koncentracija od prve do posljednje sekunde. Nijesam željela da se zadovoljim time što sam dobila prvu ili drugu borbu, već sam svaki meč počinjala kao da je prvi. Takođe, mnogo mi znači što sam u posljednjem periodu imala kvalitetne pripreme i dosta jakih treninga i kampova. Sve se na kraju spoji na tatamiju.
Koliko rada, treninga i odricanja stoji iza jednog ovakvog uspjeha?
Mnogo. Takmičenje traje jedan dan, ali rad iza njega traje mjesecima i godinama. Tu su svakodnevni treninzi, putovanja, kampovi, odricanja i dani kada nije lako, a ipak morate da odradite trening. Nekada se rezultat ne vidi odmah, ali vjerujem da se svaki trening i svako odricanje kad-tad vrate.
Kako izgleda tvoj svakodnevni trening i koliko vremena posvećuješ džudou?
Džudo mi praktično diktira svakodnevni ritam. Treninzi su veoma zahtjevni, i najčešće imamo dva treninga dnevno. Pored džudo treninga, važni su mi kondicija, teretana, oporavak i sve ono što pomaže da budem spremna za borbu. Nije lako uskladiti sve obaveze, ali kada imate cilj, naviknete se na takav način života.
Koliko je u džudou važna mentalna snaga, adolescentno kada se boriš protiv veoma kvalitetnih protivnica?
Mislim da je mentalna snaga podjednako važna kao fizička spremnost. Možete biti fizički spremni maksimalno, ali ako u borbi izgubite koncentraciju ili počnete da sumnjate u sebe, sve može da se promijeni za nekoliko sekundi. Posebno u džudou, gdje jedan potez može odlučiti cijeli meč. Zato pokušavam da ostanem mirna, vjerujem u ono što sam radila na treningu i da se borim do kraja, bez obzira na rezultat u tom trenutku.
Ko ti je najveća podrška tokom tvoje sportske karijere?
Najveća podrška mi je porodica, a posebno moja majka koja je ujedno i moj trener. Ona je uz mene i kada je dobro i kada nije, i zna kroz šta prolazim bolje nego bilo ko. Veliku podršku imam i od svog kluba, trenera, Džudo saveza Crne Gore i svih ljudi koji vjeruju u mene. Bez te podrške bilo bi mnogo teže prolaziti kroz sve što nosi vrhunski sport.
Kako je izgledao trenutak kada si shvatila da si osvojila zlato?
Iskreno, mislim da mi je trebalo nekoliko sekundi da shvatim šta se zapravo desilo. Kada sam završila finalnu borbu iponom, prvo je došlo neko veliko olakšanje, a onda emocije. Tek kada sam vidjela trenera, porodicu i ljude sa tribina, postala sam svjesna da sam osvojila zlato. Poseban je osjećaj kada se to desi pred domaćom publikom.
Da li ti ova medalja predstavlja najveći uspjeh do sada?
Sigurno je jedan od mojih najvećih uspjeha, a posebno zbog načina na koji sam došla do nje. Tri borbe, tri ipona i zlato na Evropskom juniorskom kupu u Podgorici imaju posebnu težinu. Ovo zlato je definitivno nešto što ću dugo pamtiti.
Postoji li neka borba ili takmičenje iz prošlosti koje ti je posebno ostalo u sjećanju?
Ima ih više. Svako takmičenje na kojem sam prošla kroz nešto teško ostavi neki trag. Posebno bih izdvojila Kaunas i Skoplje ove godine, jer su mi ti rezultati pokazali da mogu da se borim za medalje na jakim evropskim takmičenjima. Skoplje mi je bilo posebno važno jer sam stigla do finala, a sada sam u Podgorici napravila još jedan korak i osvojila zlato.
Šta ti je ovaj Evropski juniorski kup pokazao o tebi kao sportistkinji?
Pokazao mi je da mogu da ostanem mirna i kada se borba ne odvija onako kako sam zamislila. U polufinalu sam bila u minusu od dva juka, ali nijesam odustala niti paničila. Uspjela sam da se vratim i završim borbu iponom. To mi je možda najvažnija stvar koju nosim sa ovog takmičenja – da vjerujem sebi do posljednje sekunde.
Kako uspijevaš da uskladiš sportske obaveze sa školom i privatnim životom?
Nije uvijek lako. Džudo zahtijeva mnogo vremena i odricanja, posebno kada su tu pripreme, kampovi i takmičenja. Trenutno sam i student, tako da moram dobro da organizujem dan i da koristim svaki slobodan trenutak. Nekada nešto mora da sačeka, ali kada imate cilj koji vam je važan, naučite da pravite prioritete.
Da li ti je ova medalja dodatna motivacija za naredna takmičenja?
Naravno. Svaka medalja daje dodatno samopouzdanje, ali istovremeno pokazuje koliko još mogu da napredujem. Sada želim da nastavim još jače i da ovaj nivo održim i na narednim takmičenjima.
Koji su tvoji naredni ciljevi i šta je ono što želiš da osvojiš u budućnosti?
Prvi cilj je da nastavim da napredujem iz takmičenja u takmičenje i da se približavam seniorskom vrhu. Želim medalje sa najvećih evropskih i svjetskih takmičenja, a dugoročno je cilj da se borim za najveće moguće rezultate. Naravno, želim da jednog dana mogu da kažem da sam osvojila seniorsko svjetsko i evropsko odličje.
Da li jednog dana sanjaš o nastupu na Svjetskom prvenstvu i Olimpijskim igrama?
Naravno. To su snovi svakog sportiste koji se bavi vrhunskim sportom. Svjetsko prvenstvo i Olimpijske igre su nešto zbog čega vrijedi godinama trenirati i odricati se. Moj veliki cilj je Los Anđeles 2028. i već sada razmišljam o tome i radim da jednog dana dobijem priliku da se borim na najvećoj sportskoj sceni.
Šta bi poručila mladima iz Nikšića i Crne Gore koji žele da se bave sportom, ali možda još nemaju dovoljno samopouzdanja?
Rekla bih im da ne čekaju da prvo postanu sigurni u sebe da bi počeli. Samopouzdanje se gradi kroz rad. Biće poraza, biće dana kada vam se neće trenirati i trenutaka kada ćete misliti da nijeste dovoljno dobri. Ali upravo tada ne treba odustati. Ja sam mnogo puta izgubila i svaki od tih poraza me je nečemu naučio. Ako imate nešto što stvarno želite, vjerujte sebi i dajte sve od sebe.
Kada bi svoj put do ove zlatne medalje morala da opišeš u nekoliko riječi, kako bi ga opisala?
Rad, odricanje, padovi, učenje i vjera u sebe. Zlato je samo ono što se vidi na kraju, a iza njega stoji mnogo treninga, putovanja, poraza i trenutaka kada nije bilo lako. Zato mi ova medalja posebno znači – jer znam koliko je rada i svega ostalog stalo iza nje.
Zlato u Podgorici jasno pokazuje da je Andrijana Šutović na pravom razvojnom putu. Sa osvojena tri ipona pred domaćom publikom, mlada crnogorska reprezentativka demonstrirala je taktičku zrelost i mentalnu stabilnost koje su neophodne za sami svjetski vrh. Dok proslavlja ovaj uspjeh, fokus i misli mlade Nikšićanke već su usmjereni ka novim treninzima i dugoročnom cilju – Olimpijskim igrama 2028. godine. Sudeći po njenom pristupu obavezama na strunjači i van nje, crnogorski džudo je dobio šampionku pred kojom je velika sportska budućnost.
