Vidim te,
u svemu vidim onako nikšićki,boemski
do srži
i svakog si dana
okupan sjajem valjda me ta čeznja još
za tobom drži.
Vidim te u sumraku
sjetnom
koračaš šetalištem
Nikolić Vita
vidim te u ovoj glavi
punoj neba
još njom ista misao
skita.
Vidim te u kiši što sipi
-vidim.
Manastirskom mi ka
naručju hrliš
vidim te pod ovim
kišobranom teškim još uvijek me tako,
tako snažno grliš.
Vidim te u sjeni
voljenih lipa
duboko negdje još ti se
nadam
čekam na klupi u uglu
parka
i Nikšiću se mome
jadam.