Čelom i znojem pobijam ljese
i kroz raž crtam dno ambara
Ogromna pećina prostire se
između ruku i rebara.
U njoj su sve šume kućno šljeme,
rijetki svici u kaćun ljetu;
preskupa tuga po kojoj me
i znaju ljudi u svijetu.
Kameni svod nad glavom, već sada,
prijeti da smo ostali sami.
Ispod oblaka jave stada,
prema počinku- vučjoj jami.
A čaktar uvo s nebom spaja.
Bliješte munje ispod kiše.
Plačem, jer sam iz zavičaja
ponio pečine – ništa više.