"Pričaj đede"milos kecojevic

Ubi Obren Pavla Blažova. Krv duguje braći Pavlovoj a oni ga gone da se osvete. Gone oni Obrena ali on uzmiče. Nikako da mu dođu glave. Pravili su mu čeke i na razne načine se dovidavali ali opet ništa. Deset ljeta ga goniše bezuspješno.Naučio Obren da živi ko zvijer iz planine kad ga goni poćera. Spava na jedno oko s’ puškom vazda na gotovs. Bijaše mu trava ležaj a uzglavlje kamen stanac, pokrivač gora gusta koja ga primi u svoja njedra i zaštiti a nevjesta noć crna. Fina i krotka kao mlada nevjesta. Milovaše noć Obrena sve dok prvi zračak Sunca proviri iza brda a onda mu opet puške gore pred očima i bijeg po planini.

Zašto Obren ubi Pavla?
Imaše Obren sestru za udaju.Mlada a nada sve lijepa. Kad iđaše ko da letijaše,čini se da zemlju ne dodiruje no lagano lebdi tik iznad nje. A lice joj tako umilno i bijelo sa smijavicama.Duge kose u pletenice svezala ma reko bi čoek nije žena nego vila nagorkinja. Zagleda se Pavle u nju i prosaše je ali ga ona odbi više puta. On uporan i ne odustaje. Najpotlje je šćaše odvesti na silu.Ugrabi je i povede. Ona zakojeviteza:
“Aj Obrene brate pomagaj!”
Obren doleti a Pavle izvadi kuburu na nj’ i opali ali ga promaši. Obren stisni svoju kremenjaču i pogodi ga.
Radi toga gone ga braća Pavlova. Nije vala Obren tu kriv ali kad oće nesreća ona ne bira.Tako braća ne mogavši se dokopati Obrena pribjegoše lukavstvu.
Turo Vukov ugledni planinštak i domaćin a nadasve junak čija je riječ bila tvrđa od kamena a poštenja mu ne bi na četiri strane, bio je kum Obrena Pejova.Braća ti smisli ovako. Mi ćemo reći Turu da je više vrijeme da se sa Obrenom izmirimo. Da se krv prašta po našim običajima.
Kako smisli tako i učini. Dođi kod Tura sa smišljenom pričom a još mu se zakuni na džeferdar da neće Obrenu nauditi. Turo povjeruj. Uglaviše mjesto i vrijeme za pomirenje i oprost krvi.
Umir po običaju proteče ovako: Obrenovi najbliži mole Pavlove za umir i nude im kumstvo. Ovi pristaše pa pod zakletvom porodica ubice organizova čin. Dođe dvadesetak ljudi i žena iz bratstva ubice i stavivši djecu ispred sebe počnu da mole za oprost. Mole u ime Јovana Krstitelja. Pavlovi dočekali sa sabljama okrenutim na dolje prema zemlji a ostali prisutni se skupili u kolo. U krug uvedoše Obrena ubicu koji ide četvoronoške, a oružje kojim je usmrtio Pavla stavio oko vrata i triput glasno govori: “Oprostite!”
Brat Pavlov Radonja uze pušku sa vrata Obrenova i podiže je uvis I zavika:
“Evo ubice! Hoćete li da mu damo oprost?”
Svi iz glasa zavikaše:”Dajemo mu oprost za milost Božiju.”
Turo ne sluteći ništa stoji sa strane i suče brk. Zadovoljan što će konačno da se umire.Svi znaju da je Obren ni kriv ni dužan jer je branio obraz kuće i sestre ali pade krv i mora se umiriti.Bi mu milo što on baš bi posrednik. On koji ima ugled veliki u plemenu i ko junak i ko čovjek. Iz tih misli trže ga pucanj. Nasta galama i vriska i još mnogo pucnjave. Raziđe se a Obren osta nepomičan.
Kad je Radonja pito da li Obrenu opraštaju krv? Svi odgovoriše da opraštaju a on ti onu pušku uperi u Obrena te ga taman tu ubi onako klečući četvoronoški pred njim. Kad mu presudi onda uperi pušku u Obrenovu porodicu a ostali te su sablje okrenuli bili ka zemlji potegni na njih. Oni jadni bez oružja ustukni u stranu. A osvetnici u bjeg se daj. Osta leš Obrenov i lelek za njim.
Turo razabra šta bi. K’o da ga sablja šinu. Riječ mu pogibe!Voli bi da on umjesto Obrena leži. Šta da čini od sebe ne zna? Čini mu se svi uprli prste u njega. Preko njegove riječi nesretni Obren pade. Nije Obren poginuo no njegova riječ. Kako da sad kaže:”Ja sam Turo Vukov!”
Bijaše zora navila kad Turo ustade i okrenu ka crkvi seoskoj pa tri puta se prekrsti i zavika:
“To Obrene što si ti pao preko moje rieči Blažovci će krvavo da plate. Tvoju glavu će da zamijeni Radonjina!Tako mi Bog pomogo i zemlje mi u koju ću.Slave mi svetoga Jovana i kostiju mi očinih.Ili ću te osvetiti ili i ja ko i ti obršiti! Kotrljnuću Radonjinom glavom ili on mojom!”
Sve to je čula njegova žena Joka koja prošapta:
“Neka mi te Bog čuva kukavče moj!”
Kad Radonja s’ braćom banu s’muštulukom kod ostaralog i polu slijepog oca Blaža. Očekiv’o je da će ga raširenih ruku sresti uz riječi:
“A sokole dobro doš’o!Alal ti vjera kad osveti brata.Tako rade ljudi i junaci.”
Ali od toga nebi ništa. Blažo sjedi u stolicu uslonitu ispred kuće sa drenovom tojagom preko krila a u rukama dugački čibuk pa odbija dimove.Tad Radonja s bratijom priđe i nazva Boga. Blažo podiže glavu pa zavika:
“Šta učinje zlosretniče. Što ubi Obrena na so i na ljeb.Kad ga zva na umir nijesi to treb’o činjeti. Pogazio si sva prava i običaje. A znašli da jd Obren ni kriv ni dužan?Da je Pavle mu stio sestru ugrabiti na silu. Prosto sve no ga ubi preko zakletve i riječi Tura Vukovog. A znaš li znali te jadi da je Turo Vukov čoek mimo ljude a junak mimo junake?Neće ovo proći nekažnjeno.Na kuću nam zlo nametnu.”
Istutnje se starac na Radonju pa se lagano ustade sa stolice i uđe u kuću. Osta Radonja u čudu. Nije se nado ovome.Tek mu sad pade na pamet Turo!
“Uh muke”-pomisli.
Nije na to kont’o. Bilo mu je bitno da osveti brata. Šta sad?Sinu mu iznenadna misao kroz glavu. Bolje on nego ja!Iz istih opanaka se uputi Nikšiću. Kad se sasta sa Mušovićem uglaviše kako da se smakne Turo Vukov.
Ne znajući za Radonjinu izdaju Turo bijaše iznad sela krenuo da ga traži. Iz jednog tvrdog klanca poviše Riđušinog dola iskoči množina Turaka.
Sila i dostina ruku savlada gorskoga vuka i sveza mu ruke u kajase. Razoružan i nemoćan Turo gledaše u crnu zemlju. Crne mu se vjeđe namrštile a izraz lica govoraše mnogo. Razočaran i ponižen mislijaše-Osta Obren ne osvećen. Bi mu odm’a jasno ko ga je izdao. Nebi Turci mogli tu doći da ih neko vješto nije naveo. Povedoše ga Turci pa pravo u lednu tamnicu. Gurnuše ga unutra i zaključaše vrata teška metalna sa mletačkom kovanom brvom. Neviđelica, memla i opor zadah Tura dočeka. Sudbina se teško poigra sa njim. Kroz malo vremena a oči se privikoše na tamu i nazrije jedan pendžer mali na zidu iz kojeg slabo dopiraše svjetlost. Na prozoru rešetka. Kroz nju je mogao da vidi na vrh Bedema nikšićkog kako na strževo kolje se suše glave Crnogoraca.Tamnica bijaše pod volt.Jedva šest koraka dugačka a četiri široka. Za nju je čuj’o i prije. Ko u nju zapane živ iz nje ne izlazi.Smrtna kazna je spram nje sloboda.Nanizaše se dani a on izgubi pojam o vremenu.Truli u voltanoj tamnici bedemskoj bez ikakvog rješenja. Misli se crne samo roje. Padoše mu na pamet Joka i đeca.Kud li su i kako su? Zaželio se đece i topline doma. Na misao mu i Radonja. Kipti i dalje osveta u njemu. U teškim trenucima i mislima ga prekide guja koja mu do očinjeg vida dopuza. Svaka tamnica ima svoju lednu zmiju koja utamničenima pije oči. Naučena na to dugim nizom godina jer tamnica nije nikad pusta.Uvijek je neki zatvorenik u njoj. I Turci znaju za guju. Kažu da su je oni baš tu ubacili da davi zatvorenike. Kada bi čuli jauk i zapomaganje zatvorenika naslađivali bi dušu i seirili po gradu. Nego kad Turo osjeti njenu blizinu u neviđelici tada raskide okove i golim rukama udavi zmiju. Ču se pisak guje i vapaj ranjenoga lava.
Raširi se vijest po gradu-šejtan udavi zmiju. Sujevjerje nadjača razum. Nekakav stari derviš im reče da je to đavolji znak i da treba pod hitno se tog zatvorenika otarasiti. U sami sumrak škrknu brava i otvoriše se vrata. Ostaše tako otvorena a nikog ne bijaše na njima.Turo priđe i iskorači naprijed. U nevjerici izađe ipred tamnice. Nikog nema. Uputi se ka obližnjoj glavici. Brzim korakom pretrča zaravan i dokopa se brda. Sloboda se usprkosi u njega. Ode pravo kući.
Brzo se saznalo da je Turo slobodan.Čim se oporavio i snagu povratio uputio se da potraži Radonju.Sad riješen više nego ikad.
Kad stiže do Blažovog doma nađe ga pred kuću.Nazva mu Boga a on odgovori:
“Znam i što si doš’o!Za Radonju!?Ali si zakasnio,on je u Nikšić kod Turaka. Ako ima Božije pravde treb’o bi glavom platiti sve.”
I zbilja mu Blažo reče istinu.Radonja saznavši da je Turo stig’o kući odmah mu bi jasno da će glavom platiti. Spasa mu nema-mora bježati. Uskoči u Nikšić a Turci jedva dočekaše. Sve mu kapetan ponudi i on prihvati oblje ručke. Dobi i kuću,imanje i gospostvo i posta Mustafa.Kakav je god Turčin, poturica je gora i krvavija. Ako su jednom krvave ruke drugi mora biti sav u krvi. To je dokaz lojalnosti. E takav posta i Radonja. Krvav od glave do pete. Mustafa se proču po zlu. Predvodeći Turke zavi u crno i noći i dane. Zna sve staze i bogaze kudije prolaze hajduci pa im zapada i smiče ih.
Ali ni Turo Vukov ne miruje.I on četu predvodi. Zameće kavgu sa Turcima. Ačka ih na sve strane ali mu se neda s’ Radonjom sresti. Raspituje se kuda predvodi Turke ali sve uzalud. Mustafa pali i žari a Turo gasi i spašava. Mustafa ubija i sječe a Turo sveti i oslobađa.Traže se ali se naći ne mogahu.Ali jednog jesenjeg dana u tijesnom klancu iznenada se čete sudariše.Nasta pucnjava i borba. A kad se olovna vatra razmijeni onda povadiše sablje i handžare pa jurnuše jedni na druge.Reski zvuk sablje nebo raspara i zvek gvožđa iz kojeg varnice sipaju od kojjh se i trava pali.Gavranovi posjedali na krošnjama drveća sluteći smrt i nadajući se hrani.
Sječa i klanje trajaše zadugo.Nit Crnogorci ostupaju nit Turci uzmiču.Viđe Turo da će Turci nadjačati jer ih ima mnogo više od hajduka pa zavika:
“Ko je vođa čete?Nek izađe na megdan junački!”
Stade sječa i poklanje i čeka se odgovor s’ druge strane.Dok Mustafa izađe i zavika:
“Evo me Turo ja sam.Tražimo se našli smo se.Sablja ti sablja mi.”
“A ti li si Radonja zlico.Bog dade te te nađoh.Čujem zovu te Mustafa.Pa Mustafa čekam te na biljegu.”
Strašni bijahu pogledati.Obadva sinovi ovih naših gora.Obadva podignuti na sablji i handžaru.Obadva učeni čojstvu i poštenju ali samo jedan naučen.
Priđoše jedan drugom i ukrstiše sablje.Nasta zvek i udaranje metala od metal. Navaljuju jedan na drugoga svom silinom. U Tura kipti žeđ za osvetom a u Radonji mržnja. Dugo se nadmudrivahu i udaraše dok u jednom Turo se savi i kao da oće da ga preko pasa šine. Radonja spušti sablju da odbije udarac a Turo naglo diže svoju i sinu k’o munja.Odkide mu glavu. Šiknu krv iz šije a glava odleće u stranu. Osta trup da stoji u polu pokretu. Činjaše se da stoji čitavu vječnost dok se zatetura i pade na zemlju.Turo dograbi odrubljenu glavu i koturnu je niz ledinu a zavika:
“Plati sva nedjela glavom Radonja.Obrene neka ti se duša sad nađe smiraj.”