Održana promocija romana ‘’Pecirakija’’ u Nikšiću

Promocija romana ,,Pecirakija“ crnogorskog pisca i diplomate, doc. dr Gojka Čelebića promovisana je sinoć u Gradskoj kući. O pripovijesti ispričanoj autentičnim lokalnim jezikom i žanru romana, u razgovoru sa autorom govorio je crnogorski politikolog, književnik i pisac, Aleksandar Ćuković. Prema njegovim riječima ,,kao rijetko ko, Gojko Čelebić je djelom ,,Pecirakija“ uspio da pokaže svu moć i ljepotu kratkog romana, ali i filozofiju crnogorske svakodnevice s početka prošlog vijeka koja se kao dominanta crta počela kruniti pod naletom prvog daška globalizma“. Intrigantna i zanimljiva fabula ispričana lokalnim jezikom ispričana je iz perspektive žene, navodi Ćuković istakavši da Čelelebić u svom kratkom romanu ,,na moćan način sudara intimno i javno, lično i kolektivno, čineći da čitalac na što bolji način razumije okvire stvarnosti u kom su se događaji, uoči, ali i za vrijeme pohoda na Skadar, zbili. U praskozorje rata Crnogoraca i Turaka, mi doznajemo o miru, ljubavi, patnji, intrigama, moralu nadanjiama pojedinca i kolektiva, očekivaanjima i strahovima. U miru saznajemo o ratu“. Specifičnost crnogorske filozofije rata Čelebić slika ,,na blizak način“, nadalje ističe Ćuković, pa su u njegovom romanu prisutni ,,ljudi koji istovremeno slave prosidbu i početak rata, njihov i ručak gdje se više priča o ratu nego o mledencima. Vidimo Pecirakiju koji se ne buni zbog ratne konfiskacije imovine jer rat kao takav zauzima posebno mjesto u odnosu na sve drugo u čovjekovom životu“. Ističući važnost ratne tematike, Ćuković napominje da je kult rata i pogibije u Crnoj Gori među ,,najjačimana svijetu, uz možda Japan, a to znači da je bitnije bilo kako ćeš poginuti i biti ispraćen na onaj svijet, nego kako ćeš živjeti. Kroz detaljan i objektivan pristup karakterizaciji, počev o ličnosti poput serdara, faličnih muškaraca, turskih zarobljenika, Čelebić na poseban način izdvaja odnos dvije žene ( sadašnje i bivše Pecirakije) i to kroz prizmu introspekcije, ali i teme patnje, karamraka društva i duše pojedinca i ,,neke neobjašnjene tuge za svakoga, more iz koje nikako da se probude, jakih mirisa i silovitog smrda koji se naizmjenično utrkuju da upotpune atmosferu, koja nalik vrelom vazduhu titra između života i smrti poprskana strahom i jezom“ primijećuje Ćukovići naglašava da je roman ,,Pecirakija“ još jedan u ,,nizu literarnih, ali i jezičkih eksperimenata u kojima pokušava pronaći mehanizme koji otključavaju tajne čuda“. U zaključku navodi da onaj koji poznaje ,,opus Gojka Čelebića, s pravom bude uplašen realističkom brazdom koju je pisac namjerno zaorao radi igre sa čitaocem, da bi razbuktavanjem fabule, raspirivanjem jezičkih mogućnosti i ispitivanjem njegovih granica, uz snažan miris rata i one erotike kakvu, na primjer, nalazimo na fotografijama Helmuta Njutna, imali zaokruženu priču koju samo stvaralačko ludilo Čelebićevog kalibra može stvoriti“. Obrativši se nikšićkoj publici Čelebić je govorio o formi štiva istakavši da je riječ o kratkom romanu i tematici braka i odabiru najteže epohe ,,gdje bi takav brak mogao da funkcioniše i da se o njemu govori, a to je Crna Gora prije više od stotinu godina“. Namjera je, ističe Čelebić da ,,dramu dočaram iz ugla one prve žene, žene koju je suprug „napustio”, ne svojom voljom, ne zato što je to želio, već sticajem okolnosti. To je ono što mene interesuje, ta perspektiva onoga kome svijet za koji zna odjednom biva okrenut naglavačke, potpuno drukčiji. Jer treba imati u vidu da je razvod braka u to vrijeme tj. prije preko stotinu godina, značio nešto sasvim drugo u odnosu na naše pojmove”. Čelebić napominje da je priča smještena u predio koji dobro poznaje, pa i u epohu koju može da rekonstruišem. Priča ,,nudi potreban okvir detalja neophodnih za ubjedljivost, a radi se o detaljima vezanim za tadašnje običaje, folklor, način života, odjeću, hranu… Sve je to neophodno da bi priča dobila vjerodostojnost, pogotovo jer se ona odvija u jednom kraju koji je veoma siromašan. Iz toga razloga sam se, po prvi put nakon svih ovih godina, i odlučio da radikalnije uđem u kolokvijalni jezik. To je za mene kao pisca netipično, ali je bilo potrebno jer sam htio da priča bude univerzalna, da svojim pristupom i tehnikom učinim priču takvom da bude pristupačna svima i da može da je čita svako (ne samo ljudi iz kraja koji opisujem) i da može da se čita uvijek (ne samo danas nego i za sto ili više godina). Takva moja težnja je rezultat silovitih osjećanja koja imam prema dešavanjima u ovoj knjizi. Upravo zato sam se okrenuo tom kolokvijalnom jeziku, pa knjiga, iako omalena, uključuje i jedan pozamašan rječnik lokalizama”, ističe Čelebić.
U nastavku se osvrnuo na formu kratkog romana i istakao da ,,ono na šta sam se fokusirao su stvari koje kratki roman zahtijeva, jer to je forma koja u prvom redu traži veliku umjetničku snagu i strahovitu koncentraciju jer se priča mora dočarati atmosferom koja će učiniti da čitalac događaje vidi kao da im prisustvuje, baš kao da je na tom mjestu i u tom vremenu. Kratki roman mora da zanese čitaoca, jer se on čita u jednom dahu, i upravo zato je ta žanrovska forma sebi obezbijedila tako važno mjesto u svjetskoj književnosti, u neku ruku čak povlašćen položaj. Suvišno je govoriti šta je, recimo, Hemingvej ostvario sa svojim djelom „Starac i more” koje je tako kratko i koje tretira jednu naizgled banalnu priču, a sličan primjer umjetničke snage u našoj književnosti, kada se radi o crnogorskim temama devetnaestog vijeka, nudi Matavuljev „Uskok”. Ni tu se ne radi o nekoj previše inventivnoj priči, ali joj je Matavulj snagom svog talenta dao ono što sam i ja pokušao da dam svom romanu, a to je sva težina kolorita situacije gdje se i kad se radnja dešava. Naravno, ima takvih primjera uspjelog kratkog romana u našoj književnosti dosta, pomenimo samo „Prokletu avliju” ili stare majstore kakvi su Veselinović, Glišić, Ignjatović, a takođe i savremene tipa Petrovića, Basare ili Albaharija”.
U konačnom navodi da je ,,zadatak romansijera da ne nasijeda na novinarski ton, ton banalnosti, nego da se posveti dočaravanju atmosfere mjesta i vremena zbivanja radnje. Možda nijesam previše vremena utrošio na samu priču, ali jesam na koncentraciju da rekonstruišem sve vezano za te događaje od prije 120 godina i za život glavnog junaka Pecirakije koji upravo od pečenja rakije i živi, kao seljak i otac osmoro djece koja će ostati siročad kada on pogine od Turaka. Tipičan je to čovjek seljak devetnaestog vijeka, i tipična drama preživljavanja u znoju lica svog na škrtoj zemlji, u pasivnom kraju, bezvodnom kamenjaru kojim Pecirakija tjera svoje konjče sa kotarinama grožđa iz kojeg toči sok. I to je ta spoljašnjost koja mi je bila potrebna da bih mogao funkcionalno da dočaram ono što sam želio, a to je da i u takvoj bijedi i oskudici, običan čovjek doživljava jednu emocionalnu i psihološku dramu dostojnu forme kratkog romana onako kako ga ja zamišljam, a kao pisac kratkog romana” istakavši da se i sam formirao ,,uz jednog od najvećih majstora ovog žanra, Bogumila Hrabaka, koji je do te mjere srastao sa ovom književnom formom da mu je kasnije sve što je pisao podsjećalo upravo na formu kratkog romana”.