Nedavno je u Beogradu na Institutu za majku i dijete preminuo trogodišnji dječak A.K. iz Nikšića, nakon što kako tvrdi njegova majka, ljekari u Bolnici u Nikšiću i Instituta za bolesti djece u Podgorici, nekoliko dana nisu uspjeli da mu spuste visoku temperaturu i postave dijagnozu. Redakcija CdM-a je kontaktirala Institut za majku i dijete u Beogadu ali odgovor još nijesu dobili.

Iz Tužilaštva u Podgorici je CdM-u rečeno da za sada nisu obaviješteni o smrti trogodišnjaka iz Nikšića. Slučaj bi prošao neopaženo da se post majke, iz kojeg se može zaključiti da je dječak umro zbog navodno neadekvatnog liječenja u Kliničkom centru Crne Gore, nije proširio društvenom mrežom Facebook.

A sve je, kako je majka napisala u postu, počelo 13. aprila kada je dijete odvela kod ljekara zbog povišene temperature (38-39) u nikšićku Bolnicu.

“Urađeni su nalazi krvi iz vene i urin, sve je bilo u granicama normale pa je prepisan cefaleksin i blok maks, kontrola samo ako se nastavi do 17/18. Temperatura je padala, pa se vraćala s tim što je dijete bilo veselo i lijepo jelo”, navodi ona.

Sljedećeg dana dječak ima temperatura 39.6, pa se majka javlja pedijatru.

“Ponovljeni su nalazi krvi i urina i više ništa nije bilo dobro. Uvećana jetra, slezina, CRP , leukociti i odmah smo upućeni na odjeljenje. Tada se rade novi nalazi, temperatura prvi put ide do 40, dijagnoze nema, terapije nema, osim infuzije i Febriceta”, ističe ona.

Dolazi novi dan, kada ljekari snimaju dječaku abdomen, pluća, ponovo mu rade nalaz krvi, EKG.

“Ništa se ne zna i dalje, dijete pod konstantnom temperaturom, uz nervozne sestre koje ga bodu, vene pucaju, one krive dijete što plače i taj plač ih ometa da pronađu venu, a kada jeca i uzdiše ne mogu da odrade EKG. A onda ga šalju dva puta za redom da se modar i uplakan u groznici tušira hladnom vodom da bi oborili temperaturu kako bi se ponovio EKG Nnekako prolazi i taj dan, bez dijagnoze i poboljšanja”, piše majka.

U petak, 20. aprila, ponovo se rade nalazi krvi.

“Tri puta nam bodu dijete uz objašnjenje da ako rezultsti budu gori, moramo za Podgoricu, ali da se u Podgorici nalazi neće ponovo radit, da se ne muči dijete. Dolazi dr Senka i Branka kažu nam da su lično kontaktirale dr Maju Kavarić, hematologa jer su rezultati gori nego kada smo primljeni i da nas očekuje u Podgorici kao hitan slučaj, uvjeravajući me da ću taj isti dan da znam dijagnozu i da će moje dijete dobiti odgovarajuću terapiju”, navodi ona.

Sanitetom stižu u Podgoricu do 11 sati i sa prijemnog ih smještaju na odjeljenje za hematologiju i onkologiju.

“Tu nas dočekuje doktor Maja Kavarić, nonšalantno prekrštenih nogu i smireno kaže sledeće “da za nju nije hitan slučaj”. Petak je, ide vikend, nema vremena ni za dijagnozu niti za terapiju do ponedjeljka. Na moje pitanje na šta se sumnja, da li je strašno doktor Maja Kavarić odgovara da sumnja na neku tropsku bolest i da ćemo da vidimo da li je to strašno ili je strašnije. I tako mi ostajemo sami sa jednom infuzijom, jednim longacefom i febricetom po potrebi, temperatura prvi put ide do 41″, priča majka.

Za vikend temperatura ne pada, dijete slabije jede.

“Ponedeljak, četiri dan od kada smo u Podgorici, dugo očekivani, ali se u sedam ujutru umjesto doktorice Maje Kavarić pojavljuje glavna sestra i kaže da će doktorka biti na odjeljenju od 15 časova. Znači još osam sati agonije, straha, bijesa i nemoći. U 15.45 pojavljuje se dokotorka Maja Kavarić i kao u prolazu me obavještava da su rezultati mog djeteta gori nego što su bili i da danas ne može nikakva intervencija ako su rezultati gori. Ona se laktovima naslanja na ivicu našeg kreveta i kaže “ pa kako bih vam to objasnila, nemam odgovarajuće laborante” Ja umirem od brige tu noć dok mi dijete kopni, da dočekam jutro”, sjeća se majka.

I konačno dolazi utorak, 24. april, kada se dječaku vadi nalaz koštane srži.

“Pojavljuje se doktorka i kaže ”Evo da majka ne plače više otklonjena je svaka vrsta maligniteta”, izlazi iz sobe još uvijek ne znajući šta je mom djetetu od tri godine. Divne sestre se raduju sa mnom kao da smo rod rođeni i posle pola sata mi jedna od njih a ne doktorica saopštava da se radi o bolesti koja se zove “ Kalazar” i koja se uspješno lijeci ampulama koje treba da nabavimo iz Francuske”, ističe majka.

Uz zalihe koje su imali, dijete prima terapiju, ali se njegovo stanje pogoršava.

“Terapija se daje, dijete gori, razmak između temperatura isti ili manji, dijete skroz gubi apetit i malaksalo je. Subota, stanje ne promijenjeno temperatura i dalje do 41. Nedelja, pojavljuje se doktorka Maja Kavarić rano ujutru i kaže da će u ponedeljak da odradi biopsiju jer temperatura ne pada, poboljšanja nema i dijete ne reaguje na terapiju”, ističe majka.

U ponedeljak, 30. aprila, priča majka, doktorka Maja Kavarić saopštava da zbog opšteg lošeg stanja djeteta nema saglasnost konzilijuma da odradi biopsiju, pa ih šalje za Beograd u Institut za majku i dijete.

“Srijeda, 1. maj, već u devet ujutru dijete i ja smo na odjelenju hematologije II, kod doktora Đokića. Iako nije dežuran taj dan a i praznik je, dolazi da nas vidi i posle prvog pregleda sumnja u dijagnozu dokorke Maje Kavarić ali sa sigurnošću ne može da tvrdi ništa do četvrtka za kada zakazuje biopsiju. Od tog trenutka kreće lavovska borba za moje dijete, prima infuzije, krv, trombocite, albumine. Prvi put za 19 dana njemu pada temperatura ispod 37 i ne vraća se 10 sati. Mojoj sreći nema kraja. Međutim, organizam koji se tako dugo držao pod temperaturom i koji je primao pogrešnu terapiju koji se borio polako posustaje, njega odnose na intezivnu njegu gdje se za njega od tog trenutka bori više ljekara tačnije 13. Ipak, jedan od njih me upozoava na moguće komplimacije, držeći me svo vrijeme za ruku i uvjeravajući me da se bore kao za svoje dijete ali da je jako teško. Nažalost za nas je bilo prekasno!”, zaključuje ona.