Novak Koprivica

Grabežljivo, vizionarski vedro i zrelski potkrijepljeno sa perfekcijom u mislima i inatom kao vrlinom koju ne žele da posjedujem i istu prisvajam svom galantnom duhu, ovacijski se krećem, budnim okom pratim i ljubomorno grebem do uspona i uporišta temeljne realnosti!

Nimalo nije jednostavno, uhodano i vično tabanati do beskonačnosti željenih i lucidnih koordinata. Iza pokidanog konca koji ne može činiti iglu spasa, smiješi se prevlast maglovitih društevnih krugova odijumske nastrojenosti, nečiste svijesti i nejasne savjesti. Izboriti se, opstati kao individuum, učiniti sve da ne ugroziš svoje ćudoređe koje godinama i od rođenja zalivaš i gajiš kao duhovnu klicu i sjeme biljke koja svjetlost poput hlorofila upija, moguće jeste, a povodljivo – nimalo!

O poimanju iole epohalnoj i teškoj adi kao barijeri kretanja pogonskom brodu sa portilanom pred kormilom i tačno određenim pravcem i smjerom kojim je namjerio da se kreće, nije potrebno i ne treba pisati!

I uvijek je tako! Kako vrijeme anonimno teče, sve više mi se čini i stičem utisak da će uvijek biti isto, da se ova slika dresure još dugo neće mijenjati, da se betonski zid kao gnusni znamen već napisanog nikad preskočiti neće, da nikad ne mogu utrnuti perfidni atributi čovjekovi, da ova i ovakva safra u sjeni naroda nikad neće nestati.

Kao čovjeku i dobročinitelju, ostalo mi je da se oduprem i odupirem svim nevoljnim spinovoma, sačuvam krvna zrnca za bolje i buduće i budno težim, u svom duhu, stilu i maniru, istorijskim koordinatama uspona!