Miloš Jocović: Bez ljubavi život i književnost ne bi imali smisla

Miloš Jocović rođen je 2001. godine. Završio je Gimnaziju “Stojan Cerović” u Nikšiću, a nakon završenih osnovnih studija, upisuje master studije crnogorskog jezika i književnosti na Filološkom fakultetu u Nikšiću. Miloš piše poeziju, a član je i Književnog kluba “Poenta poetika”. Učesnik je brojnih književnih manifestacija. Miloš je dobitnik nagrade “Jole Stanišić” za najbolji studentski esej na konkursu Univerziteta Crne Gore i Filološkog fakulteta u Nikšiću. Kao jedno od najznačajnijih priznanja, Miloš izdvaja regionalni festival poezije “Dječije carstvo” u Banjaluci na kojem je učestvovao 2016. godine i osvojio 3. mjesto.

Kako bi našim čitaocima predstavio sebe?

Ja sam Miloš Jocović, imam dvadeset dvije godine i student sam prve godine master studija na studijskom programu za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti na Filološkom fakultetu u Nikšiću. Pišem poeziju, ali i proza u posljednje vrijeme čini važan dio mog stvaralaštva. Član sam književnog kluba ,,Poenta poetika”. Osim književnosti i muzika je umjetnost koja mi je važna još od djetinjstva kada sam naučio da sviram gitaru, ali ona mi danas prije svega služi kao vid psihološkog rasterećenja od svakodnevnice.

Završio si nikšićku Gimnaziju, kada se rodila ideja da svoje buduće obrazovanje usmjeriš ka polju proučavanja književnosti i jezika?

U osnovnoj školi sam počeo da pišem poeziju, ali više pod uticajem muzike Đorđa Balaševića i Miladina Šobića, ali recimo da se tada začela ljubav prema književnosti. Međutim, ta ljubav je buknula u srednjoj školi kada sam otkrio divan svijet, ili bolje svjetove, koje književnost daje. Od tada pa do danas ta ljubav samo raste, tako da je proučavanje književnosti i jezika bio logičan, a danas sa sigurnošću mogu reći i pravi izbor.

Koji su tvoji književni uzori?

Moj pjesnički uzor, prije svih, je Šarl Bodler, potom Jesenjin ali i brojni pjesnici sa naših ( južnoslovenskih) prostora poput Vitomira Nikolića, Aleksandra Petkovića Disa, Miloša Crnjanskog, Duška Trifunovića… A kada je u pitanju proza izdojio bih Žoze Saramaga, Dostojevskog i Kafku kao pisce čiji mi je stil pisanja ali i izbor tema najbliži.

O čemu najviše voliš da pišeš, koje su to teme koje tebe pokreću?

Širok je spektar tema o kojima volim da pišem, ali u posljednje vrijeme, možda i pomalo paradoksalno, volim da pišem o stvarima koje me nerviraju, tako da se tu često nađu društvene teme, kakva je recimo glupost, kako moja sopstvena, tako i sveljudska koja je sastavni dio čovjeka kako danas tako i u prošlosti, i zbog toga tema koja je meni veoma inspirativna. Takođe, mnogo volim da pišem o odnosu čovjeka i ideologije, kao i odnosu čovjeka i religije, jer i pored mnogo pozitivnih strana koje imaju, veoma često negativno utiču na čovjeka, ponekad iz njega ,,izvuku ono najgore”, a ponekad ga upropaste ili psihički ili egzistencijalno, a nije rijedak slučaj da ga koštaju života. Nezaobilazna tema je ljubav, jer, iskreno govoreći, teško da bi i književnost a i sam život bez nje imali ikakvog smisla.

Koja djela/pisce bi preporučio našim čitaocima?

Od djela koja sam čitao u skorije vrijeme i koja su mi se veoma svidjela preporučio bih:
,,Sljepilo” od Žoze Saramaga,
,,Kako upokojiti vampira” od Borislava Pekića,
,,Pokojni Matija Paskal” od Luiđija Pirandela,
,,Čekajući Godoa” Samjuela Beketa.

Član si i Književnog kluba “Poenta poetika”. Koliko ti je povezivanje sa mladim piscima i prezentacija tvog književnog rada pomogla u afirmaciji tebe kao mladog pjesnika?

Mnogo mi je pomoglo i smatram to jednom od najboljih odluka na mom ,,književnom putu”.
Važno je i lijepo imati mogućnost svoje stvaralaštvo predstaviti publici ali i uporediti ga sa ostalim mladim stvaraocima.

Da li je u planu neki novi književni susret na kojem ćeš se predstaviti publici?

Za sada nemam ništa u planu, ali siguran sam da će uskoro biti književnih susreta na kojima ću učestvovati.

Dobitnik si nagrada i priznanja za svoja poetska ali i prozna djela. Da li postoji neka nagrada koja ti je posebno draga?

To bi svakako bilo treće mjesto na regionalnom festivalu ,,Dječije carstvo”u Banjaluci 2016. godine. To je bilo prvo priznanje koje sam dobio, i sada kad sve sagledam čini mi se da je to bio ključni događaj da svoj književni i naučni rad posvetim književnosti.

Koja tvoja pjesma bi sažela tvoje stvaralaštvo, pogled na književnost a i životnu filozofiju?

Teško da bih mogao izdvojiti jednu pjesmu koja bi sve to u sebi objedinila, ali bih mogao da izdvojim recimo ,,Odu gluposti” kao jedan vid mog kritičkog sagledavanja društva ili satiričnog pogleda na svijet, i pjesmu ,,Traži se kultura” koja je opet jedna vrsta kritike društva u kom je kultura potpuno zanemarena.