Miloš Đurđevac: Zimska ruža II

Arija mirisa biva usporena ledenim zrakom, a spuštena magla rumene latice čini negledljivim. Jedan dodir bi nježnu laticu oslobodio ledenog okova, dok bi nastalu polarnu noć zamijenio tropskim sjajem.

Nedodirljiva ruža ne prestaje da hrani oči moćnim sjajem i odaje utisak vladarskog. Teško da bi se druga mogla sa njom porediti, jer je ova, pored neuobičajene ljepote, za razliku od mnogih, slobodna. I čini se primamljivije to nego sam miris njenih vrelih obraza. Jer koliko god nešto plijenilo ljepotom, ako nije slobodno gubi svoju vrijednost. A ova ruža svojim se trnjem brani, a sopstvenom stabljikom privlači. U igri života, ova će neiskusna i primamljiva knjeginja pijanim pokretima hodati duž tanke niti spasa, gledajući direktno u ambis. Nesvjesno dovodeći sebe u podređen položaj, biće česta meta iskusnim lovcima, kojima nije prvi put zgrabiti ovakav plijen. Jer, ovakvo blago u određenom momentu samo se nudi, gubi identitet i prepušta se predatoru.
Koliko je grandiozno rumenilo pomenute zimske ruže, toliko je i njena narav u potpunosti nejasna i čudna. Čini joj se da će jutarnja rosa sa nje da spere sve što se juče desilo, da odnosi načinjene greške i obnavlja stari sjaj. Njeno cvjetanje moralo bi biti stidljivo i nedokučivo, baš kao što je ona sada. Vrijeme je nepredvidivo jer spaja nespojivo i unižava savršeno. Sve što je drugačije na meti je grabljivica, pa bi svaki njen dalji korak morao biti odmjeren kao od Boga joj podaren kroj mirišljave latice.

Miloš Đurđevac