Miloš ĐurđevacMiloš Đurđevac

Cvijet je to, mirišljav i blistav, privlačan i neodoljiv, ali i trnovit za nevješte i omamljene ruke.

Kraljica cvijeća, nezaobilazna stanica za svakog prolaznika, smjernica na drumu za svakog zalutalog putnika, dar u ruci za svaki izgubljeni pogled. Jarko crvenilo oduzima kapcima funkciju, a opojan miris vadi iz kore tihu i uspavanu dušu.

Teško je shvatiti da nešto ovako uzvišeno može imati manu. Ipak, nezaobilazni dio ruže jeste trn. Na prvi pogled spoj nespojivog, lijepog i ružnog, traženog i neželjenog… Ali je ovo dinamična cjelina, simbioza koja ovu pojavu možda i održava kao postojanu.
Trn štiti ružu od svakakvih dodira, učestalih i radoznalih, pomalo grubih za krhke i lomljive rumene latice. Nije svačija ruka dostojna da je miriše, a kamoli da je ubere. Jer duša koja nije sposobna pustiti suzu nikada se neće stopiti sa rosnom kapljicom, a cvijet nikada neće upiti takav ljudski dodir. Lakomog i neskromnog oka pogled biva odbijen trnjem, sada se čini veoma jasno potrebnim.

Usuditi se pogaziti ružu, ravno je krajnjoj neskromnosti, a ruža je, na kraju krajeva, svaki naš osmjeh, želja, pogled, izgubljeni trud i tražena sreća.

Miloš Đurđevac